Tama

Serija “Dark” odnosno prevedeno “Tama”, u posljednje vrijeme je ponovo oživjela svoju staru slavu. Razlog je jedna druga serija, istih kreatora, koja je blago rečeno zaludila gledaoce. U toj ludosti svi se odmah bacaju i na ovu seriju, da nadoknade propušteno gradivo. A oni koji su već gledali, uglavnom odlučuju da obnove gradivo dok čekaju drugu sezonu 1899. Nažalost u tom svemu nas je zatekla vijest da Netflix, iz pohlepnih razloga, neće pomoći da se taj naum ostvari. Na sreću, te ideje nisu imali ranije, pa je “Tama” dobila svoje tri sezone, kako je i planirano.
Prva epizoda je emitovana sada već davne 2017. godine. U tom periodu bio je izuzetno mali broj serija na drugim jezicima, koji nisu engleski, i tada je ponijela slavnu titulu najgledanije u toj kategoriji. Ruku na srce, danas bi imala znatno jaču konkurenciju i možda ne bi mogla tako lako da se izbori s njom, ali to nikako je umanjuje kvalitet serije. Zapravo, ne umanjuje genijalnost serije.

Korak po korak

Izuzetno sposoban i pun neuobičajenih ideja, dvojac, Jantje Friese i Baran bo Odar, su dodirnuli sve teme i oblasti koje sačinjavaju naš život, a ipak zadržali autentičnost i podigli sve na jedan viši nivo. Jer ipak njihove serije nisu samo za razonodu, iako se mogu koristiti i u te svrhe. Ali iskreno, meni je malo žao da se protraći tek tako. U najmanju ruku, one su genijalne.

A zašto?

Prvi razlog je ciljna grupa publike. Oni za koje je ova serija prvobitno namjenjena MORAJU imati dovoljno predznanja o svim oblastima koje se provlače u serija. Mnogo ih je. Razlikuju se. Znači, osoba mora biti ono što se nekad nazivalo renesansnim čovjekom. Da li mogu gledati oni koji to nisu? Naravno. Poželjno je da gledaju i da šire svoje znanje, jer u seriji je kroz jednu pomalo zapetljanju priču provučeno mnoštvo naučnih činjenica, filozofskih i religijskih razmišljanja, te umjetnički izraz kojim je ista ogrnuta.

Činjenica je, da scenaristkinja Jantje Friese voli da gledaoci slojevito dolaze do saznanja u serijama, i to je vidljivo kroz svaku epizodu, a onda i na višem nivou, po sezonama. Isti princip je i sa serijom 1899. Tako da pred sobom, dok gledamo, nemamo tek tako neku seriju, intrigantnu, zanimljivu itd. već jednu ozbiljnu zagonetku, mozgalicu koja vam neće dati da spavate cijelu noć. Ili ćete u želji da odgonetnete ostati gledati dok ne dođete do željenog rezultata ili ćete biti “karakter”, pa ostaviti nastavak za naredni dan, sedmicu itd. ali to nosi drugi izazov. Cijelu noć će vas mučiti nesanica.
Sviđalo se to nama ili ne, serija vas “jebe u mozak”, ali na jedan dobar i motivišući način. Odnosno tjera vas da, ne malo, već jebeno dobro razmišljate i probate kopčati stvari za koje niste mogli ni zamisliti da možete.
I ako ne spavate cijelu noć, ili nakon kraja serijala, susretnete se sa provalijom i zamalo teškom depresijom, jer shvatate ispraznost života, što zbog kraja serije za koju ste se na neki način emocionalno vezali, ili uopšteno dođete do spoznaja koje nisu naročito optimistične, znači samo jedno. Ta stvar je jebeno dobra. I da, ako niste gledali, jedan spoiler, osjećaće te se tako kad završi posljednja epizoda treće sezone. U jednom trenutku vam ista postaje smisao i cilj dana, a onda odjednom toga više nema. Kraj. A mi se inače, teško nosimo s krajevima.

Materija (ni)je neuništiva

Spoiler alert, i to je jedna od obrađenih tema, kao i neprestano mijenjanje forme, jer znate ono glavno iz fizike, materija je neuništiva, i samo prelazi iz jednog stanja u drugo. Da, mi smo se držali čvrsto definicije, i nakon otkrića “božje čestice” kako to zovemo ovako laički, odnosno Higzovog bozona više nismo znali gdje se nalazimo. Ali, ja kao filosof u duši, mogu vam opet reći da je ipak i ta naša suva definicija tačna i netačna istovremeno. I sad se ovdje zaustavljam i vraćam na našu dragu seriju. S obzirom da ona čini svojevrsnu zbirku različitih događaja koji su međusobno povezani (a na samom kraju se otkriva i kako), jedna od centralnih stvari jeste upravo taj Higzov bozon ili “božja čestica”, te crna rupa koja se pojavljuje u Windenu, cijepa vrijeme i stvara nove dimenzije u kojima se takođe odvija život, ali ne onako kako treba (kao da se i u izvoru odvija kako treba). Interesantno je što pravi uvid u izvorni svijet imamo na samom kraju. Čak je i on i tada intrigantan, a ostavljen je i prostor za nastavak, ukoliko bi se kreatori predomislili i poželjeli i četvrtu sezonu (od tog sad nema ništa, iz pomenutih Netflixovih razloga).
Slojevito, korak po korak, sloj po sloj odmotava se klupko. Realno serija je mogla i da završi nakon prve sezone. Ali u drugoj sezoni prelazi se u još jednu dimenziju, odnosno otkriva se novi svijet. Treća funkcioniše na istom principu. Što se krećemo dublje i dalje kroz seriju otkrivamo nove poveznice između početne postave likova. Ali to sa sobom nosi i neke nove, koji još više zapetljavaju početnu tačku. Gomilanje novih likova, ali i novih tačaka međusobnih spajanja, u nekim momentima, ukoliko niste potpuno koncentrisani na samu seriju, može biti vrlo zbunjujuće. I sama sam u nekoliko navrata zastala da skontam u koju grupu da smjestim pojedine likove. To je jedina zamjerka, jer kako serija odmiče, postaje prezatrpano novim informacijama i konekcijama, da je teško za ispratiti i sklopiti cijelu sliku. Ali kao što se zapetljalo, tako se i otpetljalo.

Adam i Eva

U drugoj sezoni upoznajemo Adama, a potom i Evu. A onda saznajamo i ko su oni zapravo. Budući Jonas i buduća Marta. I postaje mnogo toga jasnije. Pogrešni svjetovi potiču iz onog što u Bibliji poznajemo kao prvobitni grijeh. Svaki svijet ima svoje “probleme”, likovi se ponavljaju. Kako odmiče priča, putuju iz vremena u vrijeme, ali i između dva svijeta. Time se relacije dodatno komplikuju. Dok Adam i Eva koju su izvor svih poremećaja u ta dva svijeta, predstavljaju i kraj. A začin u svemu tome je Higzov bozon. Ipak su oni svi osjećali da u Windenu postoji nešto pogrešno. Početne i završne tačke, koje se kriju iza likova Jonasa i Marte, i upornog traganja za načinom da se sve vrati u normalu, vrte se u krug i iskazuju potpuni besmisao borbe i potrage. Ništa se ne može promijeniti. Svaki pokušaj vodi do istog rezultata. Jedini način je da unište sami sebe… Ali koliko je bilo ko spreman da sebe uistinu žrtvuje za viši cilj? Dobro, izgleda da nismo svi toliko sebični i samoživi. Da su završne scene opraštanja i neke vrste samoubistva teške i tužne, jesu. Čak su i u meni izmamile jaka osjećanja, a inače nisam pretjerano osjećajan tip osobe.
Da bi priča bila još zanimljivija, neobičnija, pa… Iako izbjegavam da iskoristim izraz, ali i bolesnija, kroz nju se petljaju mnogi drugi događaji koji se na prvu tiče samo tog lika/tih likova, tek kasnije shvatamo da se zapravo od samog početka ticalo svih koji žive u Windenu. Početka tačka, kada sve kreće jeste nestanak dječaka Mikkela. A onda se polako otkrivaju i druge mračne strane svih pojedinaca, porodične tajne duboko čuvane i skrivene… I korak po korak, sve do izvornog svijeta.
Ali možda se i tu, već naredni dan, rodi jedan Jonas i sve počinje ispočetka. Koji put po redu? To niko još nije odgonetnuo.