ALICE IN BORDERLAND

Netflix je nedavno izbacio drugu sezonu pregenijalne japanske serije Alice in Borderland, zasnovanoj na (njima) poznatoj i vrlo popularnoj mangi. Iako je prva sezona izašla ranije, ja sam se tek nedavno udostojila da pogledam seriju, i to sasvim slučajno. Iako mi je neprestano iskakala među prvim prijedlozima, po kratkom opisu koji Netflix nudi, mislila sam da je to neka smor serija o gejmerima i ostalim (meni) nepotrebnim patetikama. Ali…
Čisto da utrošim pola sata borbe sa snom, upalila sam tu seriju, jer je bukvalno bila prva ponuđena. Nisam za pola sata zaspala kao što sam planirala, nakon što bi me nešto ošamutilo i otjeralo u san. Ostala sam do pola noći budna, i pogledala dvije i po epizode, što je u prosjeku nekih dva i po sata.

Uplovila sam nenadano u Alisin čudesni svijet, ali ovog puta njegova čuda su bila drugačija, podjednako nelogična, ali u dalekom Japanu, ispod Shibuye, sa potpuno novima, a opet istim i dobro poznatim likovima… I sve to, trajalo je zapravo minut u realnom svijetu, a beskonačno mnogo vremena u Borderlandu.

Karta u jednom pravcu

Samo “odabrani” mogu da budu u Borderlandu, nepoznatoj zemlji, s one strane neke granice, na kraju je poznato i koje, ali tokom cijelog puta zbunjeno lutaju, van njima, a i svima nama poznatih granica. Neprekidno se susreću za smrću, na razne načine. Od gledanja svojih suigrača koje prvi put vide kako umiru pred njima, isto tako i prijatelja, koji su igrom slučajeva dospjeli u tu čudnu zemlju, do ličnog susreta sa smrću i neprestanog plesa na GRANICI između života i smrti. Da li je sreća ta koja odlučuje ko ide dalje ili nešto drugo? Dalo bi se na ovu temu raspravljati danima.

Raspodjela likova

U ovoj priči ne postoje negativci i pozitivci, već samo ljudi koji igrom slučaja se nađu na jednoj ili drugoj strani. Ali ko na kraju i odlučuje koja je prava strana? Pojedinci koji su imali potpuno isprazan život ili su trpili razne vrste zlostavljanja, ovo koriste kao novu priliku da žive punim plućima, pa makar im pluća punilo ubijanje drugih i iživljavanje na njima. U nekim trenucima bismo ih svrstali u negativce, što
je apsolutno pogrešno. Oni su samo obični ljudi koji se ne znaju nositi sa svojim traumama, a niko ne želi da im pomogne na način na koji bi trebalo. Bježanjem od njih, traume rastu i šta se dešava… Oni postaju
gori.
Ne postoje ni pozitivci. Jer glavni lik, Arisu koji na prvu izgleda kao veliki pozitivac, požrtvovan, trudi se da svakome pomogne itd… Očigledno iz osjećaja krivice. Dopustio je vrlo lako da raznesu glave njegovim najboljim drugovima koji su mu bili bliži i veća podrška i od same porodice. I on nosi svoje traume, nedostatak roditeljske ljubavi i pokušaj da to sakrije od sebe samog sjedeći po cijeli dan i igrajući igrice. Stoga i ovdje imamo jednu igricu, jer se možda sve ovo dešava samo u njegovoj glavi.
Čak ni “kreatori igre” nisu negativci. Jer kreatori su oni sami. Jedino ako ćemo okriviti sopstvenu maštu i ispoljavanje onog što nam je u podsvijesti kroz san, ali teško da to možemo svrstati odvojeno od nas
samih.

Jedna igra=jedna karta

Jedan minut, traje poprilično dugo, dok se sve karte iz špila ne skupe, i u igrama ne izgine veliki broj likova. Jedna igra=jedna karta. Ne računajući Jokera, a to je zasebna priča, koja otvara prostora za nastavak. Jedna lijepa vijest, ovog puta je happy end, ali ne onaj bljutavi, već onako životni. Jer nekad i život daje dobre karte, a ne samo loše. Računajući šta je sve izgubljeno da se dobije malo sreće, više nisam ni sigurna da je toliko happy.

Likovi koji prežive posljednju igru imaju izbor. Ostati u Borderlandu, šta god to bilo i kako god njihov život izgledao ili vratiti se “kući”. Šta se desilo i kako se nastavlja život onih koji prihvataju državljanstvo tog nepoznatog svijeta gledaoci nisu saznali. Ali su saznali istinu povratka u stvarni svijet, kao i zašto su neki vidjeli vatromet u trenucima prije dolaska u Borderland, kao i objašnjenje zašto je bilo nemoguće da svi prežive, a zašto su pojedini preživjeli u nemogućim uslovima i pobijedili smrt po nekoliko puta.

Ko ostaje u Borderlandu

U toku igara, pored fizičke borbe, neprestano se odvijaju psihičke borbe, kako spoznaje da ljudi pored stradavaju, kako borbe sa činjenicom da si možda sljedeći, ali i luđačke želje da ipak završiš igru živ. U posljednjim trenucima nikom nije bitno ništa osim toga da prežive. Ali se do kraja situacija mijenja. Na samom kraju, pred smrt svakog od junaka, oni sami dolaze do određenih spoznaja o besmislu vlastitog života. Uglavnom ni ne osjećaju žal za tim što odlaze, već naprotiv. Neku tužnu sreću što je napokon sve gotovo i što slijedi olakšanje. Kod građanina Borderlanda, taj momenat je još izraženiji, jer je njima bukvalno svejedno kakav će biti ishod, samo se igraju. Razlog tome je što su oni već prošli taj cijeli krug, jer svi su prvo bili igrači. Navikli su da je smrt nešto sasvim normalno i svakodnevno. Što bi se reklo prekalili su se. Bez problema odlaze u smrt. U zadnjim scenama, kad je većina igrača ranjena, i čekaju da se desi taj momenat i odsvira se kraj u njihovim ličnim utakmicama, oni svi ostaju živi do odluke u kojem svijetu žele da nastave. Vraćaju se kući… Vraćaju se jer su oni jedini preživjeli u katastrofi koja je zadesila Tokio. Vraćaju se da se sjete šta se stvarno desilo. Vraćaju se nakon jedne minute na granici između života i smrti… Vraćaju se iz Borderlanda.