Ko je Vladimir Majakovski i zašto je mnogo toga u vezi njega obavijeno velom tajne?

Smrt je protekla tiho i tajanstveno. Mladost buntovno i glasno, s hapšenjima i oštrim stihovima koji se ne boje nikoga i ničega. Snaga izraste iz futurizma. Jednog običnog, ruskog futurizma, sve na čelu s njim. S Vladimirom Majakovskim. Grubog lica i mrkog pogleda, uklopio bi se u svaki drugi krug ljudi, osim pjesnički, dotad poznat kao tanani nježni zanat. Ali ni njegovi najnježniji stihovi nisu bili tanani, ni nježni… Bili su sve osim toga. Buntovni, snažni, jaki, udarali iz sve snage. I ulica se nađe u uzvišenim stihovima poezije. A svaka nova riječ bi eksplodirala i u ustima i na papiru. Tek u umu… Strah da mijenja nije postojao. Uvođenje drugačijeg rječnika, stepenasti stih, ali i leksiku ulice i citate.

Njegove oštre crte lica nisu trpile šamare. On je bio “šamar javnom ukusu”. On je smio da kaže ono o čemu se ćutalo. Započeo je novu eru u ruskoj književnosti, a u tom luđačkom futurističkom svijetu stihova pratili su ga i drugi ljudi od pera. Ne svi. Ali dovoljno.

On je osudio Jesenjina. Njegov čin kraja života. A zatim ponovio isti uz riječi “Ovo nije način (drugima ga ne preporučujem), ali ja nemam izlaza.” Njemu je bio način… Dovoljan. Potpuno tajanstven i misteriozan, i veliki povod za razne teorije. Jedino što je sigurno, bio je njegov način, izlaz, jednostavno sudbina, ako još ko vjeruje u nju…

“Mrzim sve ono gde se smrt javlja i snuje! Obožavam život pa ma kakav bio.” Možda je njegov život počeo poslije onog života za koji znamo. Buntovni ispunjen, iako kratak život, izbrazdan ljubavnim jadima i tugama, bio je savršen za jednog futuristu. Za jednog Majakovskog. Koji je putovao između Ljilje Brik i Eli Džouns, tražeći malo nježnosti i ljubavi. Razočaranost i otuđenje su mu presudili u tridesej i šestoj. A njegovi stihovi su ostali nježnost za sve grube duše koje i danas žive. Jer on će biti izuzetno nježan, ne muškarac, već oblak u pantalonama…