Čas matematike (u svakoj generaciji) protiče u bunilu i gomili zbunjenih pogleda. Na tabli (barem su u moje vrijeme bile table, a sad nisam sigurna zbog ovih online časova), ispisane neke sulude formule i proračuni, koje ni sam Bog ne bi mogao da shvati. Rijetko kome je draga, uglavnom omražena. U suštini niko ne mrzi matematiku jer je ona loša. Naprotiv, mrze je jer ne razumiju, jer je ne poznaju dovoljno. A mi kakvi smo, skloni predrasudama, sve što nam je nepoznato teško da će nam biti drago. I tako ljuti na sebe same, izgubljeni u brojevima, slovima, znakovima, često izgovaramo “ovo mi nikad neće trebati u realnom životu”. Koliko smo samo naivni. Ni ne vidimo da su svugdje oko nas sve te mjere, razmjere i formule. A ne vidimo jer je nismo dovoljno upoznali i prisilno držimo distancu zbog straha od neuspjeha. Ispred vas velelepno zdanje, ogromno, nestvarno, vrhunac arhitekture, šta mislite, da je to neko onako nabacao otprilike i ono stoji tu? Naravno da ne. Proračuni, matematika, proporcije… Inače, pa inače ne samo da bi bilo neugodno za oko, već bi se vjerovatno urušilo prije nego bi se izgradilo do kraja.

Zlatni presjek

Zlatni presjek je prisutan još od starih civilazija. Učenje o zlatnom presjeku bilo je poznato Vaviloncima i Egipćanima, a među Grke ga donosi Pitagora, čije ime je poznato svima (ponekad i noćna mora iz matematike). Pitagorino ime nije samo važno zbog teoreme koja čini osnovu u znanjima iz geometrije, već je važan i iz ugla filosofije, ali i umjetnosti. Njegovo učenje je pomalo i opsjednuto harmonijom ili skladom, kako god želite. Prvenstveno u muzici, harmonija je neophodna i ona predstavlja jedan istinski “prikaz” harmonije kakvu zagovara. Međutim ona je potrebna i u svakodnevnom životu, ali je i dio božanskih stvari, jer se smatra da univerzum funkcioniše na principu harmonije. I sada ponovo se vratite na neko zdanje s početka teksta, posmatrate ga, i prija vam. Prija vašem oku.

Zašto? Zahvaljući harmoniji, tim “idealnim” proporcijama, razmjerama, zahvaljući matematici koja je “izračunala savršenstvo”.

Grčki kanon

Kod Grka je slikarstvo kao takvo bilo najslabije razvijeno u toj grani umjetnosti. Vajarstvo i arhitektura su bile znatno ispred slikarstva. Poznate su mnoge skulpture nastale od njihove ruke, koje i danas gledamo sa dozom nevjerice da kamen može da bude tako “savitljiv i živ”. Prikazi ljudskog tijela su i više nego realistični, ali bez greške koja se dešava u prirodi. Niko od nas, živih, nema u potpunosti savršene proporcije, dok zamisli koje gledamo u kamenu dobili su tu privilegiju. Poliklet je prvi koji objašnjava kanon. Neka od najpoznatijih pravila koja najviše upotrebljavamo i danas jeste da visina tijela predstavlja veličinu sedam glava (jedna na drugoj), širina ramena jednaka je trima glavama, i tijelo mora biti podjeljeno na četiri jednaka dijela (ispod prsa, na preponama i ispod koljena). Sva pravila tzv. grčkog kanona prikazana su u njegovom djelu Dorifor. Original je nažalost uništen, danas možemo da vidimo rimsku kopiju. 

Kontrapost

Kontrapost = protivteža – iako se vodimo “savršenim” proporcijama, u prirodi ljudsko tijelo se rijetko kad nađe u položaju potpune simetrijie. Tu nastaje kontrapost, kada tijelo prikazujemo u nekom stavu, koji nije simetričan. Osmotrite Poliktetovog Dorifora, on ne stoji potpuno uspravno kao da je u vojsci, već se naginje na jednu stranu, jedan kuk mu je malo izbačen i više se oslanja na jednu nogu, dok je druga savijena i u položaju kao da će u nekom “trenutku” da zakorači. I upravo taj položaj tijela, što ja volim reći negdje napola, se zapravo naziva kontrapost. Takođe linije koje pratimo u stvaranju takvog položaja su itekako od velike pomoći da se prikaže tijelo i u nekim drugim položajima.

Virtruvijev čovjek (1487)

Možda vam je promakao Dorifor, možda sve starogrčke skulpture (iako vjerujem da ste vidjeli barem neku, iako možda niste znali njen naziv ili vrijeme nastanka), ali Virtruvijevog čovjeka niste mogli promašiti. Skica je proizvod jednog od najvećih, Leonarda da Vinčija. Bez obzira na vaše poznavanje umjetnosti, on se vrlo često nađe u raznim teorijama zavjere, i čak je na osnovu jedne takve nastala poznata knjiga Da Vinčijev kod, kao i film. Tu je mnoštvo priča, povezivanja za hrišćanstvom i samim Isusom, kao i raznim sektama. Tako da smo jedno vrijeme bombardovani takvim stvarima i nemoguće je da niste vidjeli tu skicu. Ja se neću baviti teorijama zavjere, ali itekako hoću simetrijom i proporcijama koje je genijalni Da Vinči mnogo poslije Egipćana i Grka još jednom utvrdio kroz kanone simetrije i proporcija.