U ruci, dok čitate ovo, vrlo vjerovatno držite svoj telefon. Ili eventualno čitate na računaru, laptopu, tabletu…

Robotu…

Često mi pričamo, pametujemo, koristimo pojmove kojima ne znamo značenje, i tako prođe jedan prosječan dan još prosječnijeg LJUDSKOG stvora. Mi, kao takvi, ljudi, živi, od krvi i mesa, navodno samosvjesni, što dišemo pravi vazduh (malo zagađen), imamo istinske emocije (barem u teoriji) i još mnogo toga, sanjamo ovčice. Brojimo ih. Jednu po jednu, ne bismo li utonuli u lijepe snove i plutali po oblacima mekim kao vuna dotičnih ovčica.

Ali šta bismo sanjali da smo “ljudi” od metala i softvera, programirani, ograničeni vijekom, ali sasvim drugačije od nas ljudi koji imamo “prirodni tok” i gdje postoji metabolizam prirodnih procesa? Elektronske ovce?

Ili smo mi možda svi jedno. I ljudi i roboti, samo to još ne znamo. I ljudska duša, tijelo, životni vijek su u neku ruku “programirani”. “Prirodno” je takođe neki program, samo mi još nismo dovoljno vješti da spoznamo princip na osnovu kojeg on radi. Ali to je problem ograničenosti naših sposobnosti, kakve god one bile.

Ako se malo vratimo u prošlost, mrvicu, i sjetimo SF klasika Blade Runner, možda nam neke stvari budu jasnije. Možda nas Harrison Ford samo zbuni svojim lovom na androide. A možda nas podstakne da pogledamo i novije ostvarenje, nastavak priče, gdje isti Ford to jest Deckard ima potomka, odnosno potomke, sa jednim od najnovijih robotskih modela.

A možda, ali samo možda, dođemo do početne tačke cijele priče i uzmemo knjigu u ruke (iako vas niko neće ispitivati i ocjenjivati, već iz čiste želje napaćane duše koja žudi za pisanom rječju). Philip K. Dick je uveo u svijet elektične ovčice koje plove u snovima metalnih ljudi, a onda Ridley Scott oslikao u pokretnoj slici. Spoj ta dva genijalna, pomalo luda uma, ne može biti loš. A može li biće od metala i softvera uopšte sanjati?

Sanjamo li mi? Znamo li šta su snovi? Pa, teoretski, znamo… Donekle. Ruku na srce, nikad nećemo moći izreći matematički tačnu (da li uopšte postoji išta matematički tačno? I da li je matematički tačno uopšte matematički tačno?) formulu koja će tačno definisati šta su snovi, zašto se javljaju, koja su njihova značenja itd. Većinski i dalje ostaje na pretpostavci ili gatanju nestručnih ljudi. Iako je vrlo dobro razrađen biznis za proučavanje podsvijesti, upravo kroz snove. Ali da li možemo reći da je to, to i to zaista stopostotno to? Nikad!

Naučna fantastika se bavi pitanjima na koja je ponekad teže odgovoriti. Daje nam prividno jasne odgovore koje mi smatramo običnim izmišljotinama, iako se mnoštvo takvih pretpostavki iz naučne fantastike ostvarilo i upravo u ovom trenutku ih živimo. Vrlo vjerovatno će taj put da se nastavi u budućnosti. Roboti su uistinu oko nas. Možda ne nužno u obliku u kojem ih je Dick zamislio, ali i to nam se bliži. Ako ništa postoje potpuno virtuelne kreacije nalik na ljude koji “žive” svoje živote kroz profile na društvenim mrežama. A mnogim živim ljudima je i dalje neshvatljivo da su to samo slike, a ne stvarne osobe. Neki od najpoznatijih influensera su zapravo samo virtuelne kreacije grupe ljudi, ali i kao takvi, izmišljeni, oni su “živi”. I da, to ima određene tačke koje ih spajaju sa Dickovim Nexus androidima.

Nexus 6 su najnoviji modeli, a Deckardov posao je da androide sa spiska uspava tačnije isključi, ali hajde da budemo malo više ljudi, mi koji to zaista jesmo. Kroz jedan sasvim običan put jednog hvatača androida, javlja se ono ljudsko.

Da li je uopšte moralno ubiti nekog, makar taj neko bio samo izmišljotina, mašina, nešto što nema stvarne emocije… Iako androidima stavljaju sjećanja koja im pomažu da budu što sličniji ljudima. Da li ta sjećanja mogu izazvati istinske emocije kod robota? Da li je to samo iluzija emocija na osnovu “programa” koji su umetnuti u androide? Da li androidi mogu imati vlastitu svijest? Samosvijest?

Mnoštvo pitanja se gomila svakom narednom rečenicom i scenom… Pored ideje o SF romanu/filmu, čačkanjem tadašnjih, a bogami i sadašnjih ideja čovjeka i granica nauke i tehnologije, poprilično se drma i tlo etike i moralnosti. Šta ako jednog dana uistinu budemo imali za prve komšije robote? Da li nama neko ili nešto dopušta da mi s njima postupamo kao sa predmetima? Ili treba da se odnosimo prema njima kao prema nama ravnopravnim kreacijama, živim, od krvi i mesa, rođenima?

Prekretnica i ujedno trenutak, kada razlika između čovjeka od krvi i mesa, rođenog živog bića iz utrobe majke, i robota/androida napravljenog od strane korporacije, postaje još manja (možda se u potpunosti i briše), jeste kad posljednji android na spisku isključuje sam sebe. Svjestan sebe, svog postojanja, svog toka i svoje “smrti” odnosno isključivanja. To u prevodu na ljudski jezik jeste samoubistvo. Takođe tema za žestoke moralne i etičke rasprave. Ali da se u Deckardovoj glavi neprestano vrte pitanja da li je sasvim OK ubiti odnosno isključiti robota različito od običnog ubijanja, nema sumnje. Svakim novim isključivanjem, raste njegova empatija prema neživim stvorenjima. A ta empatija prerasta u blizance, ali o tome je riječ tek u nastavku filma…

Dotad razmislite da li androidi sanjaju električne ovce i broje ih kad pate od nesanice? Ili su ovce svugdje iste?