Damien Hirst (eng) je konceptualni savremeni umjetnik i dio Mladih britanskih umjetnika (YBa), prepoznatljiv po svojim ekstravagantnim radovima i izložbama, gdje je centralna tema smrt. Rođen je u Bristolu koji dijeli s Benksijem. I opet se vraćamo na smrt…

Kao neko ko voli da čita, ko voli umjetnost, i voli da spaja sve što voli, naišla sam na jednu knjigu na aplikaciji Scribd. Izašla mi je kao prijedlog na osnovu ranijih pretraga. Who Says That’s Art? A Commonsense View of the Visual Arts meni nepoznate autorke Michelle Marder Kamhi i ostavljam vam odmah i link ako neko bude zainteresovan, ali da ne dužimo bez potrebe. Koja je poenta Hirsta i ove knjige?

Da mi je neko rekao da će već na drugoj (ili možda trećoj) stranici biti riječ o upravo tom čovjeku, iskreno ne bih vjerovala. I najsavremeniji kritičari i teoretičari umjetnosti izbjegavaju umjetnike poput njega u takvoj vrsti izlaganja. Tu je bilo riječi i o masi drugih konceptualnih umjetnika, ali ipak me ova činjenica oduvala.

Često oni koji nisu baš pogodni za komentarisanje tih stvari, daju sebi za pravo da određuju šta bi to bila umjetnost, a šta ne. Onda oni u svom neshvaćanju kritikuju mnoge konceptualne radove, zapravo kritikuju sve što nije čisti realizam. S druge strane, savremena umjetnička scena nema sluha za umjetnike koji ostaju u tom okviru, a ponekad se stvarno ode u krajnost gdje umjetnosti zapravo i nema. Tu smo mi, posmatrači, i naše nije ni da se bavimo takvim teškim temama, već jednostavno da prihvatimo emocijama ili istim odbacimo. U prevodu da nam se svidi ili ne svidi. To je ono što umjetnička scena traži od nas.

Martin Hajdeger, jer ne mogu da ne upletem i filosofiju, je razdvojio posmatrače, uslovno ćemo reći u dvije grupe. Prvu je označio kao posmatrače koji ne znaju mnogo (ili ništa) o umjetnosti i način na koji posmatraju umjetničko djelo. Oni prosto vide samo stvar, predmet, ništa više od toga i ne znači im mnogo djelo niti ima neki naročit značaj u njihovim očima. Posmatrač koji je dostigao neki veći nivo u shvatanju umjetnosti vidi nešto više, vidi alegoriju, vidi ono dublje i dalje od puke stvari.

E sad, šta vi vidite u raspolovljenoj kravi? Otkud umjetnost u pola mrtve krave i njenog mladunčeta? Otkud umjetnost u mrtvoj ajkuli ili ovci? Ne vidite je? Možda je ne vidim ni ja, možda je to samo moje oduševljenje u posmatranju raspolovljene krave i razmišljanju da li je to moguće uraditi i sa čovjekom. Nije etički? Nije ni ovo… Ali ipak postoji. Što ne može i čovjek. Na kraju dana i čovjek umre, možda ga ne ubijemo da ga jedemo, ali na kraju dana on ipak umire. Nekad, prije ili poslije. I gledajući tu mrtvu kravu, raspolovljenu, mrtvu, zaboravljenu… lagano prihvatate da smo svi mi ta krava. Prije ili poslije. I ne, ne mora nužno biti fizička smrt, ona na koju uvijek pomislimo kad izgovorimo riječ smrt, poslije koje ide sahrana, pa tugovanje bližnjih. Govorimo o smrti unutar nas samih, onoj koja nas svaki dan na ovaj ili onaj način pogodi. Smrt je u nama od rođenja, i nažalost mnogi od nas mrtvi hodaju ulicama kao zombiji i žive samo jer moraju. Toliko smo mrtvi da i u 2022. godini u umjetnosti vidimo samo puku stvar, a ne veličanstvenost života i one stvarne smrti, nakon koje ide sahrana.

Hirst je svoje krave sahranio da ih svi gledamo. I dao nam je ogromni paracetamol. Ali o tome neki drugi put. A na nama je da otvorimo oči duše i gledamo njima, u umjetnost, u svijet. Možda nam bude lakše.

I ostaje nam samo da se nadamo da će našu malu Banja Luku još nekad posjetiti ta mrtva raspolovljena krava Damiena Hirsta, ili možda neka druga životinja.