Crna svabda i vlaški običaji

Posljednjih mjesec dana, naš region se zaludio novom triler serijom. Ovog puta to nije iz neke superjake i superskupe holivudske produkcije ili Netflixa, već je u pitanju triler serija, nastala u Srbiji, a radnja se vrti oko vlaške magije i običaja. Koliko utemeljenje priče o toj istoj magiji i običajima ima u stvarnosti niko od nas ne može stopostotno tvrditi. Svjedoci smo da se mnogi naježe kada se spomene vlaška magija, opravdano ili ne, nije moje da sudim. Ali ono što mogu, možda ne baš da sudim, ali da izvedem jedan skromni zaključak, jeste da srpska kinematografija u mnogim stvarima prati svjetske trendove. Posljednjih godina ih ništa ne mimoilazi, te se u srpsku kinematografiju, koja je, iako je podarila mnoga remek-djela, bila izrazito jednolična, ovog puta uselilo nešto novo. Posljednjih godina je izašlo nekoliko odličnih trilera domaće proizvodnje, a nerijetka je pojava i serija koje prate matricu onih koje se snimaju za Netflix, HBO, i slične velike kuće.

Magija, masakr i ostale posljedice izmještenog društvenog poretka

Djelimično utemeljenje serija ima na jednom istinitom, ne tako lijepom događaju, ali je i on izmijenjen u filmske svrhe. Masakr koji se uistinu odigrao i poslužio kao dobar osnov za dalju priču, desio se na prilično sličan način kao ovaj u seriji. I tu se nadovezuje priča o vlaškoj magiji te uticaju iste. Naravno, serija širi priču dalje na više polja, bavi se i drugim temama, što magijskim, što religijskim i društvenim. Po trejleru serije moglo se zaključiti da će magija dobiti najviše mjesto u seriji i da će se bukvalno samo pričati o njoj. I ako je neko to očekivao na takav način, morao se barem malo razočarati. Što ne znači ništa loše, naprotiv, serija je dala toliko drugih dobrih stvari, držala je tu magiju sve vrijeme negdje u zraku, prateći određeni tok, ali se širila na druge strane i stvarala kompletnu sliku jednog sujevjernog poamlo zatucanog društva. S obzirom da na našim prostorima prosječan stanovnik jeste takav, nažalost, jer nije cijela Srbija centar Beograda okupan svjetlošću i pozorišnim scenama za intelektualce (ako je i on).

Serija nosi naziv jednog, pa može se slobodno reći, obrednog običaja u vlaškoj kulturi. Sam ritual nije toliko poznat, samo ovlaš, ali opet nedovoljno da sudimo o njemu. Da li tu stvarno postoji neka magija ili je to samo njihov način da očuvaju svoju tradiciju, s obzirom da uistinu drže do nje i pomalo su zatvorena zajednica za oči i uši običnih ljudi, to je teško zaključiti. Kao osoba koje nije naročito sklona sujevjerju i uvijek pokušavam pronaći logična i smislena objašnjenja stvari, i ovdje sam uvjerena da vlaška magija nije toliko magična i strašna kako se inače predstavlja. Naprosto je u pitanju jedna zatvorena zajednica, koja ne dopušta da neki njeni, koliko god čudni bili, običaji ne prestanu. Nama spolja to izgleda drugačije, jer nemamo potpune i tačne informacije o samim običajima i možemo tumačiti na razne načine, uglavnom pogrešne. S druge strane, taj veliki mit o još većoj vlaškoj magiji je pozitivan s te strane, što dopušta da se na njemu grade mnoge interesantne priče koje služe u svrhu umjetnosti (filma, književnosti…).

Naš glavni negativac je Mitar. On je otpadnik u vlaškoj zajednici. U vanbračnoj vezi, pored svoje supruge, svakodnevno gleda i nesuđenu punicu. Njih dvije ubrzo postaju njegove prve žrtve, a onda redom mnogi drugi okolni stanovnici. Jedino ostaje pošteđeno jedno dijete, koje namjerno ili manje namjerno zaobilazi. On živi među Vlasima. Ne poznaje njihov jezik, te u većini konverzacija ne učestvuje, što stvara vjerovatno veliku frustraciju. Ne može čak ni da razumije šta govore, a oni većinu vremena govore upravo na vlaškom jeziku, namjerno ili nenamjerno izopštavajući ga još više. Mitar je toliko običan i neupadljiv, da je to jedan od onih ljudi koje ne biste primjetili na ulici. Međutim u takvoj zajednici su oči često uprte u njega, baš zato što “nije njihov”. On čak ne zna da rukuje oružjem, a u toku masakra gađa sa preciznošću iskusnog snajperiste. To je jedan od povoda da se proširi priča da je pod uticaj nekih viših nečistih sila, konkretno vlaške magije u ovom slučaju. Cijeli događaj je pun nelogičnosti i čudnih neobjašnjivih pojava, te to upotpunjuje prve pretpostavke. Na kraju puca i sam sebi u glavu, ali ostaje živ, iako mu nedostaje polovina mozga, što ga čini medicinskim fenomenom, ili nešto što bi mogli okarakterisati kao zombi, s obzirom da on u takvom stanju ne bi uopšte mogao bude živ, a kamoli da se kreće što potpuno zaprepasti ostale učesnike događaja.

Ipak, Mitar jeste povod, ali ne i centralna figura serije. On nas uvodi u niz događaja koji na prvi pogled egzistiraju svaki za sebe, ali kako odmiče radnja, polako se stvaraju određene spone između njih. On, odnosno njegovo stanje spaja prošlost i sadašnjost na jedan ne baš uobičajen način. Ubrzo se saznaje da je sedamdesetih godina došlo do sličnih događaja, koji su naknadno razorili porodice i bili praćeni mnogim drugim posljedicama.

Dva vremena, dvije priče i DVA masakra, u oba slučaja s uplitanjem nadrealnog i pokušajima da se ta dva krvava pira opravdaju tim. Da li je uisitnu uticaj magije i raznih čini koje ne može objasniti sami sebi? Ili je to prosto proizvod halucinacije pojedinaca s ozbiljnim psihičkim oboljenima? E to je sad na svakome od nas u šta će vjerovati. Koju god opciju da odaberemo, vodi nas do jednog ženskog stvorenja, jer to tako obično biva. I Eva je kriva za izgon iz Raja, pa zašto da žena ne bude kriva za dva, naizgled, potpuno nepovezana masakra. Ovog puta, naša Eva je djevojčica i ima riđu kosu, što nije rijetkost da se upravo riđi ljudi povezuju sa đavolom, nečistim silama i slično.

Sunovrat

Katabaza je pojam koji se provlači kroz cijelu seriju i ima određenu simboličku predstavu, dok izvorno ima i druga značenja, ali ona nisu relevantna za ovu seriju. Pojam u osnovi predstavlja silazak odnosno sunovrat. Serija s druge strane svjedoči o sunovratu jednog vremena, jednog morala, jednog savremenog čovjeka. Čak i pored toga što je savremeni čovjek racionalno biće koje ima određene spoznaje o nauci kao i mnogim tehnologijama, on u određenim trenucima pada pod ono iracionalno, da li je to u vidu religije, magije ili nećeg trećeg, nije ni bitno. Svi racionalni ljudi prelaze u iracionalno. Ovdje je sunovrat kompletnog društva i svega što ono nosi sa sobom zamotan u jednu prije svega intrigantnu priču, triler, koji u fokus stavlja te “iracionalne muke” i predstavlja ih jednom posebnom ruhu, koje ga izdvaja od ranijih projekata sa sličnim temama.

A da li ćemo se i kuda dalje sunovratiti nakon sunovrata? Ostaje da vidimo u drugoj sezoni…