O Bože, veliki silni nedostižni, daj mi krupne i goleme riječi koje dušmanin ne razumije, a narod razumije.

Savremenici Petra Kočića često su ga smatrali jednim od posljednjih pravih pisaca realizma na našim prostorima, ali danas je mnogo više onih koji ga svrstavaju u među prve savremene pisce u srpskoj književnosti, a njegova djela koja i dalje imaju jak uticaj na mnoge, u potpunosti su opravdali i taj status. Zašto je on toliko jedinstven? Uticajan? Drugačiji, a opet sa univerzalnim temama koje nikad ne prolaze? Mnogo je pitanja, a još više odgovora na ova pitanja. Istina je da je uistinu jedinstven i da je u svoju književnost unosio samo autentične likove iz svog okruženja odnosno iz okoline Zmijanja. A zašto je i dan danas pomalo skrajnut i zaboravljen od šire javnosti, i zašto većina ne cijeni njegov rad u mjeri u kojoj to zaslužuje? Odgovor na to pitanje je jedan. Naša je krivica što smo nemarni prema našim velikanima i što ne pridajemo dovoljno pažnje onom što vrijedi.

Njegovo stvaralaštvo je prožeto kroz sva tri književna roda. Od poezije ga je odvojio Janko Veselinović, usmjeravajući ga više na prozna djela, smatrajući da tu može da postigne mnogo više. Iako ne treba zanemariti ni djela poezije, Veselinović inače njegov veliki uzor, je bio u pravu, Kočič je najveći uticaj i “slavu” ostvario kroz prozna djela. Najveći dio stvaralaštva je objavljen u tri istoimene zbirke pripovijedaka “S planine i ispod planine” (1902; 1904. i 1905), zatim dramska satira “Jazavac pred sudom” (1904) i njegovi posljednji radovi “Jauci sa Zmijanja” (1910) i “Sudanija” (1911).

Mnogi naši velikani su imali jak uticaj na Kočića. Među njima je već pomenuti Janko Veselinović, a pored njega su i Đura Jakšić i Dositej Obradović, a pored njih i djela narodne književnosti. Pored uticaja s naših prostora, tu su i Dostojevski, Turgenjev, Ibzen i Maksim Gorki.

S obzirom da je bio fasciniran narodnom književnošću kao i srpskim narodnim jezikom, nastavlja tradiciju seoske pripovijetke. Ona je već bila skrajnuta, ali on je vraća ponovo u život i unosi nove elemente i modernizuje je. Epski način pripovijedanja, rasplinuti niz događaja i opširne deskripcije zamjenjuje kraćim i sažetijim pripovijetkama sa mnoštvom dramskih elemenata.

Likovi koji se pojavljuju u njegovim pripovijetkama su autentični. Svi oni su stvarno postojali i bili u njegovom okruženju te potiču upravo iz oblasti Zmijanja. Ne radi se o uopštenim likovima, već individualizovanim koji su itekako isključivi u svojim postupcima. Pored toga očigledna su obilježja porijekla i mentaliteta.

Veliku inspiraciju je pronalazio i u svom buntu i protivljenju Austrougarskoj. I uistinu je živio taj bunt i borbu za pravdu, te ona nije samo ostala na papiru kroz njegova djela i satirični prikaz te strane. Iz tog bunta i možemo slobodno reći mržnje prema okupatorima, rodoljublje postaje još jače i istaknutije kao suprotnost i ono što jeste dobro i što jeste pravedno. Iz njegovih djela se može prepoznati i politička angažovanost koja se tiče vremena u kojem to djelo i nastaje. Ogledanje rodoljublja vidljivo je i kroz njegovu vezanost za prirodu kraja odakle potiče. Opisuje je redovno, iako je u pojedinim pripovijetkama posebno naglašeno. A u svim djelima je zastupljen narodni srpski jezik kojem daje sasvim novu dimenziju i prikazuje ga u najvećoj ljepoti koju rijetko ko može postići.