Weltschmerz (njem. svjetska bol) – Jean Paul 1827. godine

Weltschmerz je originalni naziv na njemačkom jeziku za ono što predstavljamo kao svjetsku bol i koja je usko vezana za romantizam u umjetnosti, iako je pojam najdominantniji bio među književnicima. U književnosti, romantizam je obilježen znatno više kroz poeziju, ali se izdvojilo i nekoliko proznih djela koja su ostala upisana kao vrlo popularna i važna, ne samo za taj period.

Pored mnogih karakteristika koje izdvajaju ovaj pravac, tu su i mahom neobični autori sa drugačijim životnim i umjetničkim pričama. Njihovi kontroverzni životi su previše čak i za današnje standarde. Ipak to nije spriječilo omladinu tog doba da bude oduševljena (i zaluđena) njihovim djelima, te izuzetno zainteresovana za njihovo pjesništvo koje im je omogućilo privilegiju da osjećaju svjetsku bol. Čak i bez sopstvenog iskustva zapadali su u taj neobični osjećaj, a oni sa nekim blagim iskustvom razočarenja su romantizovali svoja osjećanja i uz poeziju to dovodili na jedan viši nivo, upravo onaj kojem odgovara ovaj naš pojam. Romantičarski zanos je nužno morao da sadrži patnju i bol ogromnih razmjera koja ne može da bude shvaćena niti izliječena, jednu bol koja nema ni početka ni kraja, a nije bila ni rijetkost da očajanje ide do te mjere da mladi čitalac, u njemu naizgled bezizlaznoj situaciji, izvrši samoubistvo. To je posljednji stadijum patnje odnosno nemogućnost borbe s patnjom i jedini način za njenin okončanjem.

Među svim romantičarima, ali i svim pjesnicima kroz istoriju izdvaja se ime Johana Volfganga fon Getea. Takođe, modernim rječnikom možemo ga nazvati ambasadorom svjetske boli. Ako uporedimo njegov privatni život sa pojedinim djelima, nemoguće je ne primjetiti zajedničke crte i dobar dio inspiracije crpi upravo iz svojih “bezizlaznih” situacija ili nekog bliskog. Olakšavajuća okolnost, za sve pjesnike romantizma jeste što su oni uistinu živjeli svjetsku bol i vjerovali u tu ideju.

Vratimo se na najvećeg, Getea, koji je svoj majstorski zanat uzdigao na viši nivo u svom Faustu, gdje pored mnogih drugih motiva, svjetska bol stoji pri samom vrhu. Njegov Faust, za kojeg je crpio inspiraciju i iz folklornih njemačkih motiva, do danas je ostao jedna veličina koju drugi nisu mogli dostići, čak se ni približiti. To se ne odnosi samo na polje književnosti, već umjetnosti uopšte, pa i filosofije, religije, estetike, onog okultnog… Ali nećemo dalje o Faustu, to ćemo za drugu priliku ostaviti. Ovog puta ćemo više pričati o njegovom drugom najpoznatijem junaku, Verteru kao i njegovim patnjama koje među svim čitaocima (i onim dokonim i onim koji traže veći smisao), pokazaju sve strane svjetske boli i reprezentuju je na najprihvatljiviji način za svakog ko se susretne sa pisanom rječju. To ne umanjuje značaj djela što je prilagođen za šire narodne mase, jer nosi mnogo jakih poruka. Djelo je sastavljeno od prepiske, odnosno pisama dvojice prijatelja, te se time dobija na autentičnosti i približava se još više svakom čitaocu. I svako od nas može se pronaći barem u nekoj od situacija, a pogotovo omladina tog doba razočarana u ljubav pronalazila je identične crte sa glavnim junakom.

Preloman trenutak, ujedno i najvažniji za našu priču o svjetskoj boli, jeste na kraju romana gdje glavni junak završava tragično oduzimajući sebi život. Taj događaj, iako je samo na papiru, izaziva opštu histeriju među čitaocima. Oni su i najsitnija i najbezazlenija ljubavna razočarenja romantizovali do te mjere da su pošli stopama ovog junaka. Čak je i statistički zabilježen veliki porast samoubistava omladine pod uticajem ovog djela, te je i skovan pojam verterizam upravo za označavanje te pojave. U zanosu i vjerovanju da je jedini izlaz upravo onaj Verterov, možemo uvidjeti koliki uticaj može imati jedno književno djelo na publiku.