Odakle mi Deen pade na pamet? To vam je sigurno prvo pitanje u glavi. I meni je. I zašto Deen? Gdje sam njega izvukla, i živo i neživo zaboravilo na njega, tek s vremena na vrijeme neko u polupijanom stanju izvuče njegovu numeru sa Eurosonga iz 2004. godine. I tu leži inspiracija upravo za ovaj tekst. 

Fuad Backović kojeg mi znamo kao Deen-a, nekada plavokosog dječačica koji pjeva, danas ćelavog dizajnera koji živi daleko od naše siromašne Bosne sa momkom u dalekim Amerikama. Bilo kako bilo, ja se ne zamaram njegovim privatnim životom ni koga će on da ljubi i miluje. Imam i svojih problema. Da se mi vratimo na ono glavno. Nama “starijima” kad se kaže 2004. godina, imamo osjećaj da je to bilo pretprošle godine. Ali kad malo preračunamo i skontamo da je sad već 2021. onda dođe spoznaja da je to bilo jako davno… Znači u praistoriji, je l’ tako?

Deen je svoju karijeru započeo kao dječak u bendu 7UP (Seven Up, kao sok, znam, i meni je simpatično). Tu je pjevao sa drugim dječacima, i ubrzo uplovio u solo vode. Ja sam voljela Deen-a i njegove pjesme, i neke i dan-danas volim. On nije tek tako neki što se pojavio (kao današnji pjevači), iako ne možemo tražiti pretjeranu dubinu u pjesmama, one ipak imaju vrijednost. Međutim, nije poenta sam Deen, protiv njega nemam apsolutno ništa, da se ne shvati pogrešno ovaj tekst kao pokušaj vrijeđanja njega i njegovog rada. Naprotiv, ovdje je tema nešto sasvim drugo. A sad upravo stižemo do toga. Godina 2004. bila je i više nego davno. Bosna i Hercegovina, ali i region i danas danas je okarakterisan kao zatucan, zaostao. Ukratko, velike civilizacije nas vide sve kao divljake. A na to sve, divljake koji nisu ni sekunde tolerantni. Onda ne znam kako svi mi normalni ljudi živimo ovako izmiješani u toj istoj Bosni i Hercegovini, i tolerišemo se. Mislim na normalne ljude (sad da ne ulazimo u temu građanskog rata iz devedesetih, ali moram naglasiti, da se pitao obični napaćeni narod, nikad ne bi došlo do toga, jer imamo mi obični smrtnici važnijih problema). Takođe naše podneblje je svuda predstavljeno kao izvorište homobofije, ali i mržnje svega drugačijeg, novog, neobičnog… I onda shvatite, da je 2004. godine pred cijelom Evropom, a i svijetom, nastupao Deen. Tom prilikom je izašao i iz ormara, iako ne oficijelno, ali mislim da nam je svima bilo jasno, ako smo imali ikakve sumnje. I ne, nema veze sam Deen sa svim ovim. Sjetite se koreografije, stajlinga… Te godine, mislim da nijedna od ovih liberalnih civilizacija ne bi pustila takvog kandidata. Do Končite je prošlo još mnogo toga, da se i jedna Austrija spremi za taj događaj. Pored te prividne hrabrosti i sama je sumnjala u Končitu i njeg/njegov uspjeh, a i u samu sebe i osjećala popriličnu sramotu zbog tog trenutka. A mi smo našeg Deen-a pustili i bili ponosni. Voljeli smo i pjesmu. Volimo je čak i danas. Jer to i jeste pjesma za takmičenje tog tipa, vrckava, ima odrađen scenski nastup, a da budemo iskreni Deen ima i glas. Tako da, u kompletu jedna prava cjelina za jedan Evrosong. Zar nije?

Ali kako je onda cijeli naš region i dan danas okarakterisan kao neka divljina do koje ništa nije stiglo. A i ono što jeste, mi nismo usvojili. Kako to da su svi drugi napredniji od nas, liberalniji, tolerantniji po svemu? A mi divljaci. Ne kažem ja, ima kod nas svakakvih dešavanja, napada… Ali ajmo iskreno, ima ih svuda, samo drugi to vješto kriju, dok mi vješto krijemo onu drugu stranu, a tu stavljamo u prvi plan. Pa premijerka Srbije je homoseksualka… i šta dalje možemo da pričamo. Gdje su sve te divne i liberalne države? Da se opet ne lažemo, sve to kod nas ima i drugu pozadinu i prikazivanja nečeg što nije baš tako, jer to nam je glavni hobi… 

Ali mi u Bosni itekako možemo pričati o toleranciji. Normalni obični ljudi idu na Božiće i Bajrame, svi jedni drugima, najnormalnije. Pa na slave… pa na rođendane… i tako su živjeli i prije rata, tako žive i danas. Jer neće dozvoliti da neke razlike određuju da li je neko dobar ili loš čovjek, već samo on i njegovo ponašanje. I to jeste jedna realnost kakvom sam ja okružena, jedan normalan svijet. I da, tako se živi u jednoj netolerantnoj Bosni. Iako smo bombardovani svakog dana slikama nekih šupljoglavih političara kako prebacuju krivicu jedni na druge, običan narod živi normalno. On trenutno ima većih problema, na primjer kako preklopiti između dvije plate, kupiti hljeba, kupiti djeci knjige, igračke, nove patike… to je običan narod. I ako neko treba da priča o toleranciji, to nije ni Amerika, ni Britanija, niko… ali niko do naroda u Bosni i Hercegovini, koji nakon svega živi normalno, koliko-toliko. Ovo toliko zbog loše vlasti koja nameće neke svoje bubice. S normalnima bismo živjeli normalno. Tako da ni to nije do nas, bilo je onog trenutka kad smo ih birali. 

Tako da, sjetite se nekad te 2004. godine kada vam kažu da smo mi netolerantni, da smo divljaci i da ne znamo šta je u modi, pa pitajte ove ostale, kako su oni živjeli 2004. godine? Izgleda da smo u nekim stvarima ipak korak ispred… koliko god se to činilo nemogućim.

I da se prisjetimo…