Svako malo, na društvenim mrežama, masa ljudi vodi raspravu oko Tesle, je li Srbin ili Hrvat. Ma ljudi Tesla je Tesla… Ali kakve veze on ima sa ovim tekstom?

Svjesni smo da je on najveći. Ne samo nama, već cijelom svijetu. Ali koliko je taj najveći bio poštovan za života? Kako je završio isti život? Kod nas tek nakon smrti… Naš brdoviti Balkan kao da je stvoren da sanjarima lomi krila. I da se ne lažemo, da je Tesla ostao ovdje, bilo bi pitanje kako bi njegova sudbina išla, sigurno ne u dobrom smjeru.

Koliko smo bogati talentima? Uhh, i više nego bogati. Ali šta mi je pokazao jedan ozbiljan film, o serijskom ubici (prema zvaničnim podacima jedinom serijskom ubici u Sovjetskom Savezu) kako sistem uništava snove, ali i blokira put kad su u pitanju ljudski životi? Nije to problem tadašnjeg uređenja države, to se dešava i danas u lijepoj nam demokratiji. Pogledajte samo Banju Luku zatrpanu smećem. Doduše predaleko sam otišla s ovim nazivom demokratija i mi. Kod nas je demokratija samo prema zvaničnim podacima.

Praksa je u oba slučaja drugačija…

Da ne kažem, praksa je skoro uvijek drugačija od onog što stave na papir.

Citizen X, u prevodu Građanin Iks, kako su nazivali najpoznatijeg (prema dokumentaciji i jedinog serijskog ubicu u Sovjetskom Savezu) Andreja Čikatila, ostavio je mrlju u istoriji i uređenju države, jer takvi ljudi postoje na Zapadu, takvi ljudi postoje u kapitalističkim zemljama, ne u Sovjetskom Savezu. On je bio mrlja koju nisu mogli oprostiti sebi, ujedno i ona koju nisu mogli preživjeti. O postojanju serijskih ubica prije njega i generalno u vremenima postojanja Sovjetskog Saveza, ne možemo ni znati niti imamo pouzdane podatke iz prostog razloga, što bi se svaka loša stavka po uređenje skrivala i prepravljala. To vrijedi za sve moguće i nemoguće, a ne samo za ovu pojedinačnu pojavu.

Ovaj tekst ne želim nužno da posvetim njemu, Čikatilu, niti Sovjetskom Savezu i pravilima unutar takve države, pa čak ni našoj prethodnici, sa sličnim pravilima, a opet malo popustljivijim… Želim ovaj tekst da posvetim današnjici. A kako možemo mi danas da budemo isti kao u tim državama. Pa lijepo, možemo. Prije svega koliko god mi pokušavali da se ogradimo od naše lijepe, velike i nikad prežaljene prethodnice, ne možemo. Postoji veliki uticaj i nasljeđe koje nosimo, čak i mi generacije koje su rođene poslije. Kroz vaspitanje, kroz učenje istorije, kroz uticaj okoline, neminovno ostaju uspomene, ali i dobar komad nasljeđa. Većinu nas čak i roditelji uče da se ponašamo onako kako je od njih zahtjevano, što je umnogome drugačije od onog što današnjica očekuje. Ne krivim ih, oni to čine za naše dobro, tačnije jer smatraju da će nam tako donijeti dobro, i rade to jer jednostavno ne znaju bolje, a ni drugačije.

I sami su naučeni da se velike državne stvari kriju, ili da se jednostavno svi prave da ne postoje. Iz tog razloga takav sistem je zakazao i u slučaju serijskih ubistava, gdje su bili ljudski životi u pitanju. Ne jedan, već mnogo njih. I šta nam to govori? Jednostavno je, ljudski život (ili više njih, ili svi) su nebitni, najvažnije je očuvanje vlasti i ono što ona treba da predstavi narodu, makar to bila potpuna iluzija. Svaki sistem to radi. Samo se razlikuju sredstva i stvari koje se kriju ili koje navodno ne postoje. I upravo zbog toga, svaki sistem kad-tad zakaže i propadne. Istorija pored mnoštva drugih svjedočanstava, nosi i jedno o redovnim smjenama državnih uređenja.

Da se od naroda krije ono najvažnije, da mu se mažu oči, odavno to mi svi znamo. Pogotovo u vremenima najveće krize, onda sve mora (prividno) da funkcioniše. Naravno da se svaki naredni korak, kud god on vodio, postiže korupcijom. Poznato, a? Naravno da jeste. I tako je svugdje, samo možda u manjom mjeri, ili se ne bahate kao kod nas pa je podnošljivije.

Glavni inspektor koji je vodio slučaj, naglasiću opet prvog i jedinog serijskog ubice u Sovjetskom Savezu jer to postoji na Zapadu, a ne kod njih, pored svih napora da napravi korak naprijed, nadređeni ga guraju deset koraka unazad. Kako i zašto? Jer su uglavnom nadređeni ljudi koji nisu stručni za određenu oblast. Eto jednostavno su se našli tu, na ovaj ili onaj način. Moć im se osladila, pa onda udaraju po svome. Ne interesuje ih mnogo da li poznaju materiju, da li su u pravu (jer se podrazumijeva da jesu, to im dopušta moć), da li čine dobro ili loše drugima, pa na kraju krajeva i sami sebi. Znate koliko puta sam se lično susrela sa nadređenim koji definitivno nemaju pojma o materiji s kojom rade? I sigurno je mnogo vas, i mladih i onih koji se osjećaju tako, koji su doživjeli slična ili ista iskustva. Ruke su vezane svakom ko želi nešto drugačije i više. Naše ruke zavise od onih iznad nas. Često zaostalih, nepismenih, neobrazovanih, ali podobnih. Imaju određenu pripadnost. Nekada Partije, sada određene stranke i slično. I to nam je svakodnevica. Zato je najbolje da ne sanjate. Još manje da se borite za živote drugih. Ne daj Bože da imate neke inovativne ideje, ili da želite nešto da mijenjate. Bolje da vas nema. Jer svaki put kad pokušate i mimo onih koji vam dahću za vratom, nailazite na neprobojne zidine.

Ali ipak nije sve tako crno. Svakom od njih dođe kraj. Možete ovo povezati s bilo kim, ali ni na kog nisam posebno mislila prilikom pisanja teksta. Jednostavno me je fascinirao uticaj nesposobnih nadređenih nad nekim ko je sposoban, obrazovan i pripremljen za posao kojim treba da se bavi, dok oni… Pa oni su ništa.

Doduše ima to veze, na primjer i sa ovim antivakserima. Doktori koji se uče cijeli svoj život da budu doktori i da uvijek budu u toku sa svim novinama na polju medicine su za vakcine, dok oni što su jedva naučili čitati (i dalje uglavnom na slogove), i nekako dogurali do kraja osnovne škole vode glavnu riječ… I tako, kako to obično biva u ovom suludom svijetu paradoksa.