Srpska književnost se vijekovima bogati velikim talentima i genijalnim umovima. Takvi su postojali i u svim drugim oblastima, ali umjetnost je ipak posebna kategorija u svemu. Iz nje izranjaju najljepše priče, bajke, romani, pjesme, najljepše riječi koje govore o patnji naroda, ali i o velikim, nikad prežaljenim ljubavima. Roditelji kao roditelji, i dan danas, odvlače djecu od poziva koje vode u umjetničke vode, jer tu nema ni budućnosti ni hljeba. Tako je bilo i prije, te su mnogi od njih svoje “prave” pozive zamijenili svojom ljubavlju, najvećom, onom prema peru. 

Ime koje smo svi čuli, na ovaj ili onaj način, Laza Lazarević, prije svega doktor, psihijatar, ali i sa svojim malim broje pripovijedaka značajan u književnosti, ni truna manje od mnogih drugih velikana. Manji broj djela nije uticao na to, jer su ona na svoj način jedinstvena i posebna, te svojevrsni ulazak naše književnosti u svijet psiholoških pripovijedaka. Stvara svijet novih i drugačijih lajtmotiva, dok pozadina priče nosi mnoge probleme i psihološka određenja, što likova, što situacija, kao i shvatanja koja potiču iz patrijarhalnog društva i sredine. 

Veliki uticaj, možda upravo zbog nesrećne ljubavne priče koju prati, ima upravo Lazina “Švabica” i često se govorilo o autobiografskim elementima i inspiraciji. Međutim niko ipak sa sigurnošću ne može tvrditi da je pripovijetka autobiografski motivisana, iako postoje dokazi o situacijama koje se itekako poklapaju u stvarnom životu Laze Lazarevića i ove pripovijetke. Pored nesrećnog ljubavnog zapleta, ona nosi mnoštvo drugih pitanja i problema tadašnjeg društva, odnosa između muškarca i žene, odnosa u porodici i sredini, naravno patrijarhalnoj iz kakve potiče Miša, glavni lik, ali i odluka budućeg intelektualca i licemjernosti. 

Ispred njega je Ana, njemu ni po čemu posebna, još manje lijepa. Činjenica da je ipak spominje svom pobratimu je dovoljna, da tu postoji nešto više, te je samo to prvobitna faza negacije svojih emocija. Svjestan je razlika, problema, i nesreće koja će ih oboje pratiti ukoliko se između njih uistinu nešto desi. Prikazivanjem svoje ravnodušnosti, dokazuje da je sve, samo ne ravnodušan, jer onda ne bi bilo mjesta za nju i spominjanje njenog imena. Iz dana u dan, prihvata sopstvena osjećanja, priznaje sam sebi ono od čega je toliko htio da pobjegne. Njihov odnos se razvija. On se umnogome razlikuje od današnjih odnosa i simpatija između dvoje mladih, upravo zbog razlike u mnogih drugim shvatanjima i generalno odnosima muškaraca i žena u to, ne tako davno vrijeme. Ipak razlike jesu uistinu ogromne. Njihovi kontakti su svedeni, i dovoljan je i najmanji pogled da ukaže na emocije i želju. 

Na javi žive pogledi između Miše i Ane. Živi neka čudnovata, nikad ostvarena ljubav. U podsvijesti žive majka i sestre, živi mala sredina, osuđujući pogledi okoline, neprihvaćenost, protivljenje, čak i pored misli da ona priča srpski jezik. Dvije, ne može se reći zaraćene stvari, ali dijametralno suprotne, nepomirljive, bore se unutar mladića. Polako njegova zanesenost Anom postaje noćna mora, jer podsvijest sve više napada i podsjeća na razlike, na nemogućnost, na sve ono što je protiv njih, protiv njihovog lijepo sna. 

Ali zašto slika majke? A ne oca? Slika sestara je opet dosta blaža. Majka je tu kao jedan autoritet i mjerilo svih mjerila, iako je to izuzetno patrijarhalna sredina. Da li je na vidiku neki oblik, naravno blaži, Edipovog kompleksa? Ili je to samo slika vezanosti muške djece za majke, čak i u tim esktremno patrijarhalnim i tradicionalnim sredinama, videći u njoj sliku savršene žene za kakvom i sami teže. Ana nikad neće moći da se uklopi u taj kalup. Ona nije ništa manje vrijedna, ona će se možda i više žrtvovati nego bilo koja slika savršene žene kojoj teži, ona će možda biti i bolja, ali razlike između srpskog sela njemačkog grada ne mogu se ni opisati, zatim razlike između njihovih života, težnji, planova, razlike između želja njegove porodice, pogotovo njihovih očekivanja, i ono, možda i najgore, razlika u vjeri. 

Ali zašto licemjernost? To nije ona licemjernost gdje drugima želimo nešto loše, ali slučajno, nenamjerno pričinimo i njima zlo. Najviše boli i teških posljedica, nanosi sam sebi. Kao intelektualac, izabraće ono što se od njega kao takvog očekuje, ne shvatajući da će to njemu najviše škoditi. 

Njegova majka i sestra u tom trenutku nisu znali za postojanje Ane, niti za njihovu malu ljubav. Uvijek će ostati otvorena mogućnost prihvatanja Ane, koja je prihvatila da uči srpski jezik, čak bila i oduševljena. Ne treba to prihvatati kao nešto sigurno, ali kao mogućnost itekako, i to jedina o kojoj Miša nije razmišljao. Samo je vidio razočarenje majke, neprihvatanje okoline i veliku sramotu čiji je on krivac. 

Koliko se svijet promijenio u odnosu na tada, kao i odluke pojedinaca u situacijama kao ovoj, na nama je da odlučimo… iako su neke stvari u potpunosti drugačije, mnoge ostaju iste, mnoge i dalje guše nečiju sreću, pogotovo u patrijarhalnim društvima kakvo je naše i danas, koliko god mi negirali. U blažoj mjeri, ali se i dalje osjeća taj uticaj. A opet s druge strane, one psihološke, svi znamo da muškarci jednostavno pokušavaju da pronađu osobine svoje majke u svakoj partnerici, jer je to i dalje slika i prilika ženskog savršenstva, te svako odstupanje čini ženu nedovoljno dobrom.