Crvenkapa je raspala droljetina i kurva, jer šta djevojčica (čitaj svako žensko) hoda sama šumom? Sram je bilo… Miš Džeri je onaj lik što nas je sve naguzio za svaki dogovor i biznis i još nas podjebava i ismijava pred društvom. A ptica trkačica onaj alkoholisani vozač što bježi od policije… I tako možemo u nedogled. Do sutra, prekosutra, do ko zna kad. I nije poenta samo za Looney Tunes, već za cijeli svijet crtanih filmova. 

Ajde sad da budemo realni, odavno se analiziraju mnogi crtani filmovi i bajke, i svjesni smo da djeci usađuju razne poruke i da se nerijetko tu pojavi i neki momenat onog seksualnog. Ali i s crtanima i bez njih djeca polako sama izučavaju svoju seksualnost. Ništa novo, samo mi o tome pssstttt… tabu još jedan. Mnogo je tu poruka iz crtića koje ulaze u našu podsvijest i djeluju kao neka vrsta droge. Ali te poruke nisu tu da naprave od djeteta silovatelja. Niti će to ikad napraviti, ako roditelji obave svoj posao dobro. Ukoliko ga ne obave, ni roditelji, ali ni ovo usrano društvo ovakvo kakvo je, ne mora to dijete nikad vidjeti crtani ni ovaj ni bilo koji drugi, postaće manijak, silovatelj, ubica, kriminalac… I iskreno, koliko današnje djece uopšte gleda crtane? Bilo kakve? Vrlo malo… U crtićima više uživaju ove moje generacije i starije, prisjećajući se kroz njih nekog ljepšeg životnog perioda, zvanog djetinjstvo, i žaleći za njim. Djeca? Skoro nikako.

U nekoliko prethodnih tekstova, i ne samo prethodnih, otkad je Futurizam započeo svoj šugavi i isprazni život, mnogo puta sam se bavila upravo temom djece i djetinjstva danas, odnosno nedostatka istog. Nisam ja to ništa napamet tek tako pisala. Imala sam neke svoje ideje, misli, ali svaki put bih dobro istražila da vidim ima li tu istine ili su to samo moje halucinacije, nažalost svaki put sam dobijala isti rezultat, onaj koji nisam htjela. Djeca se danas bave svim i svačim, osim gledanjem crtanih filmova. Ista da djeca uglavnom imaju pristup svim sadržajima, najviše onim koji nisu za njih. Takvi su im najprimamljiviji. Niko nije zabranio puštanje rijaliti programa, jer eto za njih imate neku jadnu šifricu na kanalu dok traje, uglavnom tipa 1234, ili 1111 ili 0000, ili nešto kreativno poput toga. Da, ako niste znali ili ste zaboravili, u redu je da postoji kanal koji 0-24 pušta upravo takve odvratne i ogavne rijalitije. Djeci su danas uzor raznorazni kriminalci i prostitutke koji se kriju iza “titule” estradnih umjetnika i trljaju se guzicama po nekim kućama gdje budu zatvoreni mjesecima… To djeca mogu gledati, na primjer? Mogu slušati muziku gdje je svaka druga, ako ne i svaka, riječ droga, seks, alkohol, kriminal… I tako do ko zna kad…

Ali eto svima je zasmetao jedan tvor. Izgleda da je postao silovatelj.

Nedavno sam gledala intervju našeg poznatog glumca Aleksandra Srećkovića, ili ako vam je draže zvaćemo ga nadimkom, Kubura. On je vrlo ozbiljan glumac s mnoštvom kvalitetnih uloga, u različitim žanrovima. Tako se u jednoj humorističnoj seriji na nekoliko trenutaka potpuno skinuo, ali se ništa uznemiravajuće nije vidjelo. Nakon toga tu kratku scenu je podijelio na društvenu mrežu Instagram koja je odmah cenzorisala objavu i zabranila je. Ok. Nije to problem. Problem je u tome što se masa djevojaka, a bogami i muškaraca, svakodnevno slika nedolično, s manjkom ili u potpunosti bez odjeće. Te fotografije nemaju nikakvu umjetničku pozadinu, niti su napravljene radi “višeg” cilja. To su samo fotografije kojima neko želi da privuče pažnju i lajkove. Tu su mnoga, nama vrlo poznata imena. Da kreneno od one na svjetskom nivou, Kim Kardašian. Što je ona bolja od našeg Kubure? Što ona manje normalizuje kulturu silovanja od jednog nevinog tvora iz crtića? Pa naše domaće starlete… Gomila njih. Sve te osobe manje ili više poznate javnosti sa nekoliko stotina hiljada pratilaca (nažalost u jako velikom broju su pratioci djeca i adolescenti). Nažalost većina djece ne zna za neke od najljepših crtanih filmova, a kako su započeli ovu čistku, niko više nikad neće čuti za njih.

Niko nije zabranio nekog od tih influensera koji nam danas odgajaju djecu na svemu što treba biti daleko od dječjeg uma. Tu ne postoji problem. Tu nije potrebna čistka. Problem je u jednom tvoru.

Pored svih poruka koje crtići šalju, postoji onih opipljivih, ali valjda postoji i ta uloga roditelja. I da, roditeljstvo čine i razgovori o ne baš ugodnim temama, jer roditeljstvo…

Takođe, nešto u šta sam sigurna da dajem glavu odmah, većina djece sigurno nema pojma ko je taj mali tvor kojeg su zabranili. A žalosno je što ne znaju. Kao ni mnoge druge likove uz koje smo mi odrastali. Tako da nema brige oko Pepea. Ali ima brige oko mnogo toga, samo eto nama to nije bitno. Nije važno. Ili naprosto je lakše glumiti da nešto radimo za dobrobit djece, dok stvarne probleme zaobilazimo i pravimo se da ne postoji ništa ozbiljnije od nestašnog tvora koji je sve osim silovatelj ili pokušaj istog.

Da ne zaboravim, i Loli smanjuju grudi jer eto… A ove gore što sam navela, one nisu problem. Iako djeca prate njih, a ne zečicu Lolu… Jbg. Pa vi recite da smo mi normalni.

Eto, crtani, oni su ipak ostali za nas koji smo ih gledali, i gledamo i dalje, i nikad nećemo biti prestari za njih. Dok jednog dana ne ukinu sve te naše likove iz crtanih, a mjesto njih postave silikone, jebanje uživo, i propagiranje zdravog života ušmrkavanjem bijelog.