Sjećam se svog siromašnog ogoljenog djetinjstva. Ni nalik ovim današnjim. Mi smo tako siroto trčali oko zgrade, igrali lastiša dok ne pocrkamo, skakali na glavu (sad malo bolje kad razmislim i to je kao da je bio izazov samoubistva). Kad nam dosadi lastiš, onda udri između dvije vatre ili fudbala, ili žmire… Uhhh, da mi je sad jedna tura. Bilo je tu i drugih raznih igara. Više im ni ne znam imena, ali pravila i dalje urezana. Da… to su bila naša siromašna djetinjstva. Mi nismo znali ni šta su telefoni, ni tableti, ni Tiktok. Niti nam je to trebalo čak i da je bilo. Postoji samo jedan razlog… Nama su naše dječje duše bile pune i srećne. Duše današnje djece nisu, baš zbog toga što nemaju to siromašno ogoljeno djetinjstvo kakvo smo imali mi, neki stariji. 

Da se ne lažemo i da ja ne glumim sad neku iz petnaestog vijeka, bio je internet i u moje vrijeme. U naselju među prvima sam dobila računar. Ne mogu vam opisati to uzbuđenje. Prvih deset dana ga gledala iz daljine i divila se. Bilo mi žao dodirnuti ga, jer onda više neće biti tako uzvišen. Ali mene taj računar nije interesovao da ja na njemu visim po cijeli dan. Ne. Malo samo virnem na sliku početnu, ona poljana i nebo. Kakav je to bio napredak tehnologije tada. Opet da se ne lažemo. Bio je internet. Top, brz (za to vrijeme). Čuveni dial-up, danas djeca misle da je to neka moderna bajka kad im pričamo dogodovštine kako mama uleti i iščupa telefonsku utičnicu, i kako dođe million maraka račun zbog nekoliko minuta na internetu… svašta je tu bilo. 

Ja taj internet nisam nešto koristila. Nisam ni smjela. On je bio za moju sestru ponajviše i za njene škole. Tako da je moj dodir s internetom bio takav da samo virnem kad ona uđe u taj neki strani i nepoznati svijet. Ali nije ga ni ona koristila za budalaštine. Samo kratko i za ono što joj je neophodno. A ja bih znala nekad na prevaru uključiti to čudo, pa bi guglala kako izgleda neki daleki grad. Ili nešto što me zainteresovalo, a čula sam ili vidjela negdje. Moje sreće, uhhh. Da su danas ova djeca i upola srećna bilo bi divno. 

Kasnije smo prešli na ADSL. To je bila već tehnologija koja je olakšala svima nama život. I ja sam bila curetak. Pa su se tad skidale pjesme. Filmovi. Pjesma se skida pet dana, film, zaboraviš i da si ga krenuo skidati. Ali dobro. Mi smo znali to cijeniti. Ni tad nije bilo računara po cijeli dan, a još manje internet. Jer znalo se. Postojala su pravila. Ta pravila su roditelji postavljali, a mi djeca, htjeli to ili ne, slušali. 

A onda sam otkrila nešto predivno… i ranije sam nešto piskarala, uvijek sam imala gomilu blokova, rokovnika, najviše sam voljela Novu godinu jer tata iz firme donese nove rokovnike, najmodernije, i to po pet-šest komada. Samo za mene… rokovnike i danas obožavam. Ali danas, u ova doba, ponekad je praktičnije kucati na računaru, telefonu… gdje god. A ja sam tad postala ozbiljni mali pisac. I zahvalna sam na računarima, jer da nije bilo računara, možda bi sve ostalo negdje zagubljeno, u nekim starim rokovnicima za koje sam zaboravila da postoje, a ovako sam sve imala  na jednom mjestu. 

Ali nisam zahvalna što smo današnju djecu smirivali telefonima. Nisam zahvalna što se dijete ni ne rodi već je na instagramu. I ne, nisu djeca kriva. Ona da su stvorena da se sama odgajaju i uče, onda bi se sama i rađala. A danas su mnogi zaboravili da imaju još neka zaduženja oko djece, osim da glume roditelje po mrežama. Pošto to nije roditeljstvo. I nikad neće biti! Ali ne mogu ni roditelje samo kriviti. Svi smo mi krivi. I mi neroditelji. I roditelji. I mladi i stari. Koliko nas se stvarno zapita šta postavlja i kakav sadržaj i da li je taj sadržaj prihvatljiv i za nekog ko je maloljetan? Rijetko ko. Iskreno, prva ja skoro pa da i ne pomislim na to kad postavljam neku sliku, priču, štagod. A trebalo bi. Još ja nisam ni bitna. Da li razmišljaju oni koji imaju po milione pratilaca, oni koji su sve, samo ne ono što treba. Oni koje naša djeca najviše prate. Oni koji su kriminalci, prostitutke, robijaši, i svi ostali moderni selebritiji? Da razmišljaju vjerovatno bi mjesto po zatvorima vrijeme provodili u biblioteci, na primjer… zašto se nikad mi odrasli ne zapitamo šta to nije u redu s nama? Djeca nemaju druge uzore do nas. Tako da je očigledno problem u nama. Ovo što se dešava na TikToku i ostalim mrežama, razni izazovi koji dovode do tragičnog završetka mladih života, do povređivanja, do vrijeđanja… to je posljedica. Treba da se radi na otklanjanju uzroka. A taj uzrok smo mi. 

Djeci je u današnje vrijeme potrebna edukacija vezana za upotrebu interneta i društvenih mreža. Mnogima će se to činiti smiješnima, i reći će kako smo mi živjeli bez toga. Ne zaboravite da smo mi živjeli veoma dobro i srećno i bez interneta. Danas, jebiga, nije tako. Nismo znali na vrijeme kontrolisati uticaj interneta na naše svakodnevne živote, pa dajte onda da bar popravimo ono što još možemo. Takođe potrebna je i određena kontrola roditelja. Znamo svi da postoje oni roditelji koji baš pretjerano kontrolišu, ne samo svoju djecu, već SVE. Niko to ne želi. Niti treba to da se radi, jer često se postigne kontraefekat. Ali jedna zdrava kontrola, otvorenost, iskrenost. Provjeravanje sadržaja i ljudi koje dijete prati na društvenim mrežama, jer je to veoma važno. A izgleda da svi pratimo neke budalaše od kojih ništa pametno neće doći. Mnogi govore kako na internetu samo neke gluposti. U pravu su, ima gluposti, mnogo! Ali isto tako ima vrlo kvalitetnog sadržaja. Postoje razne stranice koje su posvećene nekim lijepim stvarima, bave se kvalitetnim temama, takođe djeca danas lakše mogu da dođu do nekih knjiga, nešto novo da nauče za razliku od nas, koji smo morali čekati da se vrati onaj jedan primjerak knjige u biblioteku. Internet i mreže treba u takve svrhe koristiti. Ne samo djeca, svi mi. Mnogo je onih koji dijele dobar poučan sadržaj, od nekih svakodnevnih sitnica koje nam mogu pomoći, pa do naučnika koji svoja otkrića dijele sa svojim pratiocima (nažalost s malo njih), tu su i umjetnici koji svakodnevno objavljuju radove… Pa na kraju krajeva imamo i ova kuhanja svakojaka, i sama to gledam jer i tu čovjek nauči nešto novo i olakša sebi život… gomila stvari, primjera, nije više bitno šta, dok god ono ne utiče negativno na naš ili na nečiji život, a da ne pričam o tragičnom kraju…

Zato prije nego što bacite drvlje i kamenje na društvene mreže, nisu one krive, one su tu jer smo ih mi ljudi stvorili, tu su jer imaju svoje korisnike (svaka roba pronađe kupca), one su tu i za neke dobre stvari. Nije problem u postojanju nekog TikToka, ili Instagrama, problem je u nama. Uvijek se mogu donijeti i zakoni da se ograniči upotreba mreža maloljetnicima, da se rade veće provjere i od samih platformi, što se tiče sadržaja, ali i godina onih koji posjeduju naloge. Naravno tu je edukacija, svakodnevna, što svih nas, što samih roditelja koji su ipak oni prvi uzori djeci. Ako roditelj cijeli dan gleda Zadrugu, kako očekivati od djeteta da koristi internet da uči i čita knjige?