Nećemo pričati o Brazilu i Rio de Janeiru. Nikako. Pričaćemo o drugom Brazilu. O filmu, o jadu i čemeru, koji i nas malo-malo pukne u glavu. Taj Brazil su naše najgore noćne more koje se dešavaju na javi. Ne možemo bježati od njih. A u snovima dođe nešto lijepo. Tog lijepog se stidimo na javi, to lijepo ne smije da postoji tu. Nismo navikli, niti nam daju. Ipak smo mi i dalje samo lutke, praznih glava, koje čekaju da im neko treći, neko iz sjene stavi pokoju riječ ili misao, vjerujući da smo to mi sami osmislili i doživjeli ko zna kakvo prosvjetljenje.

Brazil? Brazil? Da li ste ikada pogledali taj film? Možda i bolje da niste… Nekad se i kajem što previše istražujem jer mi znatiželja ne da mira. Saznam svašta, vidim još više. Onda nema mirnog sna, samo trzaji i traganje za nečim većim. A veće ne postoji, ni ovo što nađem ne postoji. Nakon svega dolazi suočavanje s onim najgorim, sa realnošću koja je daleko od svega. I sve što ostaje, jeste san, o velikom junaku, i o spasavanju ljepotice, barem pokušaju, dok ih realnost ne razdvoji. Pozdrav iz Brazila…

Popularnost

Danas su distopijska djela popularnija nego ikad. Jer i ovo je kriza veća nego ikada. Možda smo previše subjektivni, ali i činjenično kada pregledamo sve ranije epohe, jeste bilo teško, ali sada nam je na teretu mnogo toga više, što oni nisu imali. Njihova sreća. Jer smo sve što je trebalo da bude u našoj službi i da nam predstavlja neku vrstu pomoći u svakodnevnom životu, sami smo okrenuli protiv sebe. Sad ratujemo s tim, ratujemo sami sa sobom. Sa svima. Nismo toga ni svijesni, ponekad samo neka iskrica iskoči. Mnogima ni to nije nikakav znak.

Filmovi, knjige, slike, razna upozorenja starijih, ali koga još briga za tim. Mi znamo najbolje.

Nama sada i jeste najbolje. Tako barem kažu. A onda jedan usamljeni pojedinac, zastane na tren, čak i krene misliti. Nije dobro. Niti može. Distopija? Šta je uopšte ta čudna riječ, koju rijetko kad koristimo. Ponekad profesor srpskoga jezika vas natjera da je kažete, i to je kraj. Distopija, nešto divno? Ipak ne. Ni utopija ne može da bude divna, a distopija je samo skup svih naših noćnih mora na jednom mjestu, ovdje i sada, koje moramo preživljavati, a bijega nema. Ako ovako nastavimo nikada neće ni biti. Vrijeme je da se zapitamo…

Utopija

Kad smo ispljuvali sve živo, treba znati i šta želimo od sebe. I kako treba da izgleda nešto što bi odgovaralo svima. Ogorčeni na svijet bez imalo ljepote ja bih sve nade polagala u to. Odavno smo zaboravili na lijepo, na estetiku. Samo trčimo za nekim materijalnim glupostima, koje nemaju apsolutno nikakvog kvaliteta, a da ne pričamo o idejama i višim stvarima. Filosofsko nešto progovara iz mene, ipak svi imamo male profesionalne deformacije. Ali realno mi puno kritikujemo, samo kada treba iznijeti kako bi to riješili, svi se ućute. Lako je kritikovati. Zato ćemo naći nešto inovativno što bi se svima manje-više svidjelo. A pogotovo lijepim i pametnim. Budimo realni takvih je najmanje, pa oni ne treba da rade, već da uživaju i budu isplaćeni od poreza koji će plaćati oni sa suprotnim osobinama. Znači majka priroda i sreća s kojom je neko rođen. Jer nam ostale stvari izgleda nisu donijele mnogo, a treba pokušati i ovako. A uživanje? Pa neka bude sat seksa, sat alkohola, sat drogiranja, pa ponovo u krug. Eventualno na svaka dvadeset i četiri sata jedan da izdvojimo i za kulturu i obrazovanje.

Vidim da je posljednjih dana popularno gledati balet “Romeo i Julija”. Ne bi bilo loše živjeti tako. Naravno neće svi, samo oni koje je prirodna selekcija usrećila i podarila im i pamet i ljepotu, da je mogu uništiti budućim životom. Da se oni manje srećni ne bi osjećali loše. Dok se to ne desi svi ćemo biti magarci preko čijih leđa ide sve…