I došao je i taj dan, tmuran i kišovit, a u nekim srcima sunčan i nikad ljepši. Došao je taj dan protiv kojeg se mnogi bore u posljednje vrijeme. Veliki Handke na ruke dobi jedno od najvećih priznanja za književnost. A vi, dušmani, to uništavate sitničaranjem. On nije dobio nagradu za svoje političke i privatne stavove. Dobio ju je za književnost. Barem ovaj jedan dan, sjedite mirno u svojim domovima, i pustite da umjetnost pobjedi.

Pa sjetite se NAŠEG Nobelovca, da, NAŠEG… Čiji je to Ivo Andrić nego naš? Svih nas? Cijelog svijeta… a zašto? Zbog umjetnosti, zbog svog zalaganja na tom polju, zbog mostova koji spajaju ljude.

Ali vi sitničavi dušmani to ne znate, možda neki od vas ni ne znaju za Ivu Andrića, pa kako onda da znate za jednog Austrijanca i za njegovo djelo? Naravno da ne znate. Čuli ste za njega tek skoro, ili ako ste ranije i čuli znate ga samo po njegovim političkih shvatanjima, po njegovim moralnim stavovima, i na osnovu toga sudite i optužujete. Zbog toga protestujete… 

Dajte ljudi, barem jedan dan, neka umjetnost bude umjetnost. Neka ona pobjedi. Umjetnost treba da spaja, da gradi porušene mostove, umjetnost treba da nas uzvisi. A mi uporno, ovakvi sitni i odvratni držimo se svih tih ružnih stvari, kačimo se samo za one sitnice koje želimo da popljujemo, a ne gledamo kompletnu sliku… Ne vidimo umjetnost… Spustili smo je na najniže grane, baveći se pogrešnim stvarima… 

Da, pogrešnim… Znate zašto? Jer svi vi veliki borci za ljudska prava, pustili ste da ljudskost umre, u onom trenutku kad je jedino Handke imao hrabrosti da to kaže javno, pa sad protestima krijete svoju sramotu… A sad barem podržite umjetnost, kad ste ljudskosti okrenuli leđa…