Prvo da razjasnimo, naš drugar Slendermen je jedan od aktera iz strašnih priča. Čovjek bez lica, neobično dugih ruku, što otima djecu. To je i više nego dovoljno. Svaka generacija ima svoje strašne priče i njihove “junake”. Na primjer u moje vrijeme mi smo prizivali duhove i Krvavu Meri u ogledalu.

Malo šta mi može zalediti krv u žilama, ali ova priča jeste. Ova priča je istinita. Nije u pitanju neki igrani film i pokušaj horora, već dokumentarac. Prevešćemo ugrubo kao Pazi se Slendermena. A zašto je baš taj film bitan? Pa jednostavno jer je za ne povjerovati.

Igrom slučaja dok sam surfala videotekom nailazim na dotični film. Isprva ni ne obraćam pažnju da je u pitanju dokumentarac. A onda počinje agonija. Kažem vam, malo šta može da mi zaledi krv u žilama, ali ovo… Na trenutke gubim riječi koje su potrebne da se išta vezano za taj film spomene. Iako sam ja ona što uživa u hororima i trilerima, u ovom se ne može uživati. Može se samo tražiti krivac i odgovoran za ono što se desilo.

Da li biste bili sposobni izbosti preko devedeset puta osobu koju nazivate prijateljem? Ja ne bih mogla ni najgoreg neprijatelja.

A zamislite da su akteri djeca. Djevojčice. Dvije protiv jedne. Tačnije troje protiv jedne, jer je na prvoj strani i ta utvara bez lica.

Creepypasta

Creepypasta je internet stranica koja i dalje postoji i promoviše najtamniju stranu interneta. Svaka osoba joj može pristupiti bez problema nebitno da li ste 18 + ili ne. Iako je direktno vezana za priču koja slijedi, nije ugašena niti kreator snosi posljedice. Na internetu očigledno možemo biti i raditi šta želimo… Takvu poruku šalju. Internet jeste strašno i tamno mjesto. To ne znači da treba još više da zalazimo u dubinu odakle nema povratka, pogotovo ako ne možemo razgraničiti šta je dobro, a šta ne. Ili još gore, ako to ima bilo kakav negativan uticaj na nas ili ljude oko nas. Ovog puta na toj stranici počinje put bez povratka.

Dotične djevojčice posjećuju tu stranicu redovno. Upoznaju priču o Slendermenu. S obzirom da su još djeca nisu u stanju da kao mi, odrasli, razdvoje realno i nerealno. A pored toga, ona koja pokreće sve ovo ima još jedan razlog zbog kojeg ne bi ni kasnije razdvojila ta dva svijeta. A razlog je shizofrenija, naslijeđena od oca.

Bez obzira i na dijagnozu, i na godine, pa čak i na sam zločin, postoji još jedan problem koji se svakodnevno zanemaruje. Roditelji kojima očigledno nije dovoljno stalo da znaju šta im djeca rade i koji ne da ne postavljaju jasne granice djeci, već ne postavljaju nikakve. Najlakše je da se djeca odgajaju sama uz tablete i telefone. Put manjeg otpora. Ali da li je taj put dobar? Naravno da nije.

Ko jedino nije kriv u ovoj priči? Slendermen. On čak ni ne postoji nigdje van naših maštarija.

Da se ne lažemo, u svakom od nas leži crta destruktivnosti. Ali jedno je ta crta, a drugo su dječje igre koje se pretvore u masakr. Danas su se generalno mnoge granice izbrisale u odrastanju i odgoju naših budućih generacija. Djeci je teško da razaznaju određene razlike između jave i mašte. Djeca jesu mnogo bistrija od nas, ali ponekad smo ipak korak ispred njih. Mi treba da ih usmjeravamo, a ne da ih pustimo da tumaraju u mraku i završe na sajtovima poput Creepypasta.

Od prvog klika

Nakon što se nemili događaj desio, počeli smo se pitati koliki je uticaj mreža na sve nas, i koliko je on loš po mlade i po stare? Djeca su u mnogim situacijama ugrožena kategorija. Zašto onda djecu odgajamo turajući im telefone, tablete… I puštajući ih u jedan nepoznat taman svijet kojem ne pripadaju, kojem niko ne pripada.

Gdje su djeca na igralištima, u parkovima? I zašto ih odavno nema tu? Ali su na svim društvenim mrežama i koriste ih bez ikakve i ičije kontrole. Zaboravili su da trče po travi i pijesku, ali znaju po desetine lozinki za naloge.

Postavlja se pitanje, ko je odgovoran? Da li je dijete školskog uzrasta svjesno šta znači izbosti nekog nekoliko desetina puta? Da li je svjesno svoje bolesti i zašto (pošto je naslijeđeno od oca) nije na vrijeme reagovano? Zašto djeca “uče” na internetu? Zašto roditelji ne kontrolišu šta djeca rade i koje stranice posjećuju?

Prva djevojčica je bila inicijator. Druga klasični primjer onog djeteta koji je pod uticajem najpopularnijeg i radi sve da se pokaže i dokaže, pa čak i ovo… Samo želi da bude prihvaćena i kupi ostatke ove prve, ispunjava njene želje, a mnogo češće naredbe. Treća, koju su izboli i koja je ko zna kojim čudom preživjela i to bez nekih većih oštećenja, je kolateralna šteta ponašanja prve dvije. A sve tri su kolateralna šteta našeg društva i dokaz da smo sve uradili pogrešno, iako iz najbolje namjere.

Niko ne osporava da djeca treba da imaju privatnost, kao ni da koriste internet i sve što ide s njim, ali je su neophodne određene granice kao i edukacija i djece i roditelja da bi se taj internet koristio što bolje i sigurnije za obje strane. Takođe moramo, ne trebalo bi da, već MORAMO naučiti i usmjeriti djecu šta treba izbjegavati i na šta ne smiju nasjedati. Nije sve što se nađe na internetu istina. Uglavnom više je laž nego istina. Koncept društvenih mreža počiva na dobroj laži obojenom savršenim životima. A onima kojima su životi najbliže savršenstvu uglavnom ni nemaju mreže. I mi odrasli često padnemo na ispitu laž-istina interneta. A kamoli djeca… Treba da krenemo od sebe. Jer kako onda djecu da povedemo pravim putem? I dokle treba da čekati, jer ovakav slučaj je i više nego dovoljan alarm za djelanje, ako smo dosadašnje alarme već ignorisali.