Ime Gustafa Klimta se često spominje u posljednje vrijeme, a njegove slike možete naći na svim mogućim i nemogućim predmetima za ukrašavanje enterijera, na majicama, na raznoraznom nakitu… Ime jednog običnog austrijskog slikara, koji ima i jednu tamnu stranu svog života. Ali i ta tama je obasjana zlatnim tonovima njegovih najpoznatijih slika. 

Poljubi me nježno

Njegovo najpoznatije djelo koje je postalo simbol savremenog doba, i koje su svi vidjeli negdje, je slika “Poljubac”. Neprestano plijeni poglede svih gledalaca, prolaznika, jer postoji nešto neobično što privlači poglede. Kao da je od pravog zlata satkana, a to govori o tome koliko je bio vješt slikar i uspjevao da na svojim slikama dočara i takve tonove, što nije nimalo lako. On se uglavnom spominje u sklopu pokreta secesije, koja je neminovno imala poveznicu sa pokretom Art Nouveau. Svi ti pokreti su mnogo bliže nama i našim standardima, nego neki prijašnji pravci i epohe, koje mnogo teže možemo da razumijemo iz današnje perspektive savremenog čovjeka. Jedina stvar koja nikad ne prolazi jeste žudnja svih nas, za malo kiča, i baš to malo nam je pružio Klimt. Da ne pređe u pravi beznačajni kič, a da ipak ima taj sjaj i privlačnost kojoj se ne može odoljeti.

Iako njegova prva djela ne mogu da se vežu uz pokret secesije, niti imaju takav sjaj, nisu ništa manje značajna. Sjetite se Pikasa i njegovih milion faza, ali svaka je dolazila sa posebnim periodom u njegovom životu, sa osjećajem, sa spoljašnjim dešavanjima, sa novim traumama i iskustvima, sa godinama. Takva je situacija kod većine umjetnika, ne samo u likovnim umjetnostima. Poslušajte velike kompozitore, pročitajte djela velikih pisaca, i vidjećete njihov rast, njihove promjene. Tako je i u životu Klimta odjednom zasjalo zlato, koje krasi najveća i najpoznatija djela ovog zbunjenog i pomalo pesimističnog slikara. 

Boljka umjetnosti i strast za ženskim tijelom

Kroz istoriju imamo mnoštvo veličanja ženstvenosti i ljepote ženskog tijela. Standardi su mijenjali kroz vijekove, godine, kroz epohe. Svako je imao neku svoju idealnu dragu koju je predstavljao i veličao njenu ljepotu. Tako i kod Klimta slike odišu erotskim. Na pojedinim slikama to nije u prvom planu dok opet na drugima je jedno od osnovnih predstava. Mnoge bečke dame su bile modeli za njegova remek djela, čak su neke bile maloljetne djevojke, s kojima je redovno imao afere.

to je taj najmračniji dio njegove ličnosti, ali i njegovog stvaralaštva. Nagon i erotsko koje nije mogao da sakrije ni na slikama, već ga predstavljao upravo onako kako ga je doživljavao u stvarnom životu.

Čak i prikazivanje starosti i smrti na slikama ima notu erotskog, to se najviše može primjetiti po sami pozicijama tijela koje je slikao i postavljao kao dio kompozicije oblika i boja. Dok s druge strane ti zlatni tonovi koji dominiraju na njegovim najvećim djelima pokušavaju da prikriju njegov pesimizam i duboku bol. Iako nam je možda prva asocijacija za zlato nešto lijepo, sjajno, i prije svega dobro, ovdje ono ističe baš ono suprotno. Dekadenciju, bol i pesimizam. Jer ti tonovi koliko god bili sjajni, oni najviše unose nemir i privlače čovjeka da vidi nešto iza tog sjaja i visokih položaja, a to je očaj, ojađenost, teška bol… Crnilo predstavljeno što sjajnije moguće. To i danas gledamo, glamur propadanja. 

Belvedere i Beč

Mnogima je poznato da dvorac Belvedere ima još jednu funkciju u tom velelepnom gradu. On je ujedno i galerija gdje su izložena mnoga velika imena. Klimtova djela su takođe obasjala hodnike i prostorije dvorca, ali njegov “Poljubac” je zaseban, izdvojen. Iako se ne mogu zaobići ni ostala djela koja su izložena, “Poljubac” je pored svog sjaja na samom platnu dobio i dodatni sjaj i vrijednost, postavljanjem u centralni dio kao nešto čime se diče Bečlije. I s razlogom.

Iako mnogi kritičari i dalje vode polemike oko Klimtovog privatnog života i ljubavnih romansi koje nisu baš pohvalne kada uzmemo u obzir sve modele, mahom djevojčice, gdje se već krše neki standardi samim slikanjem njihovih nagih i polunagih tijela, a pogotovo ono što se ne vidi na slikama, a sačinjavalo je njegov život, jedno mu ne mogu zamjeriti. Ne mogu umanjiti značaj i ljepotu onog što je ostavio našoj duhovno osiromašenoj civilizaciji i time što je to najsjasnije predstavio na slikama. Mi propadamo. I sa zlatom i bez njega, i sav pesimizam koji je ostavio u tonovima zlatne boje, nikad neće moći biti izbrisan.