Pogled u budućnost

U ruke vam padne neka potpuno izmišljena ispovijest, napisana godinama prije, ponekad i vijekovima. Nižu se riječi prikazujući ono što upravo živimo. Opisuju do najsitnijih detalja naše trenutne muke, probleme, promašaje. Što vezane za pojedinca, što za društvo uopšte. Hvataju sve nijanse čovjekovog ponašanja, koje, ako ćemo biti iskreni, oduvijek imalo te crte. Okruženje se mijenjalo, ali i ono u sebi nosi istu srž, samo drugačiji prikaz. Ali poneke stvari u nekim vremenima nisu postojale, nije bilo pojma o njima. Danas su neizostavne, a oni su ih predstavili bolje nego što mi možemo danas dok gledamo u njih.

Uplivati u ove vode bez Orvela i Hakslija bilo bi potpuno besmisleno. Jer danas nas uistnu posmatra “Veliki Brat” i postali smo ljudi iz epruvete. Dva, potpuno genijalna uma, kada sastavimo u njihovom stvaralaštvu distopija koje nas očekuju, dobijamo potpunu sliku našeg današnjeg života. Do najsitnijih detalja.

Pogrešno shvatanje upozorenja

Upozorenja koja su nam poslata uokvirena u koricama distopije, trebalo je da spasu našu generaciju. Negdje na pola puta da otvorimo oči i odustanemo od onog što smo uporno radili pogrešno. Mjesto da prihvatimo upozorenje, mi smo prihvatili to kao šablon po kojem treba da radimo i živimo, padajući sve dublje u provaliju. Uputstvo za upotrebu svijeta. Udarali smo glavom u zid da bismo se prepustili nečemu, ne nekom, već nećemu. Dok nismo i sami postali svojevrsni roboti umjesto ljudi i prihvatili da nas sve ono ljudsko kvari. Uvjereni da znamo bolje i da to nije ništa više od SF romana koji se poigravaju s našim umom, zaglavili smo u jednom takvom kao zatvorenici.

Ovog puta je to stvarnost. Neće se završiti kada zatvorimo korice knjige, ili kada nas razmišljanje odvede u nekom drugom pravcu.

Ovo nam je jedini svijet koji imamo. Čak i ako smo ga uništili nemamo izbora, moramo ostati u njemu i živjeti. U korak sa tehnologijom koja je prvobitno trebala da nam olakša život, ali smo negdje u putu zamrsili konce, te smo postali njeni robovi. I kud god krenemo, gdje god se okrenemo, po prismotrom smo. Bijega nema. Slobode još manje. Jer uvijek neko motri na nas. Na svaki naš korak, unaprijed nam programira naredni. To smo izabrali sami, dobrovoljno.

Pozdrav iz ekrana

Žudili smo da se pojavljujemo na ekranima, da nas posmatraju sa istih, da budemo neki važni u lancu ishrane. I pojavljujemo se svakodnevno na snimcima video nadzora, ekranima tuđih telefona, računara… Privatnost nismo prodali, poklonili smo je. Gledaju nas, a nismo toga svjesni. Roboti smo, isprogramirani još prije rođenja, a nemamo pojma o tome. Vjerujemo u neku ljudskog, neku veliku bajku o slobodi. Zašto? Upravo te bajke smo se davno odrekli. Nazad nema.

Svijet je dijete koje se vremenom okrenulo protiv nas.

Sve bolesti ljudskog uma na koje smo se grozili, danas su se ostvarile u svom najgorem, ali i najuzvišenijem obliku. Univerzum naučne fantastike koja je zaluđivala mase (zaluđuje ih i danas), lagano mili po našoj koži. Približi nam se, postane dio nas, a onda nas usisa dušu.

Sa svih strana ekrani. Oči na svakom ćošku iskaču da gledaju u nas, dok nas ponor guta. I onda zastanem na tren, kada me upitaju, zar nije to sve futuristička vizija svijeta, jer sam ja neko ko je donekle podržava. Baš i nije. Previše razlika se upliće u čistu ideju i ono što je ona kada se postavi u realni svijet. Istorija je puna tih razlika. Stvorena je na njihovim temeljima. Jedan od najvećih primjera je Marks i njegova ideja u teoriji, a s druge strane ono što je bila realnost. To je samo bila zloupotreba i ništa više. U pogrešnim rukama i svetinja postane grijeh. Kao dijete kada uzme novu igračku i pokvari je za nekoliko trenutaka. Ovog puta mi smo bili baš takva djeca. Pokvarili smo svijet. I takav rasut u komade, postavili na sve ekrane s kojih izviruju naše glupe bezosjećajne face, koje nisu svjesne šta se dešava.

Vrli novi svijete

Eh, vrli novi svijete, zbog kojeg smo pobjegli iz stvarnog svijeta, zbog kojeg smo se odrekli života i svega ljudskog. U tebi smo tražili bolji. A sve je bila varka. Jedna obična iluzija koja nas je uvukla u svoje gnijezdo. Čovječanstvo je suviše mlado da bi bilo mudro. Naivno je. Još uvijek je dijete.

Neprestano smo se dičili našom dominacijom u svijetu, a pod rukom su nam se milili samo novac i zadovoljstvo, u prevodu ono najniže. I šta nam je donijelo? Postali smo robovi sopstvene kreacije. Opijeni dugmićima koji pomjeraju našu svijest, samo da zaboravimo i sklopimo oči, da ne vidimo zlo koje smo zasijali.

Divljaci i civilizacija, tako nas je razdijelio Haksli. Dvije suprotne zaraćene strane, ali iste te dvije se nalaze unutar jednog čovjeka. Bore se. Jedna ima pravo da izađe na površinu i zavlada bićem.

Vrijednost savremenog svijeta

Hladni, bezosjećajni, nadmoćni… tako vidimo sebe. A da li smo uistinu takvi? Iza te maske ne krije se ništa naročito. Samo obična praznina. Crna rupa. Ništa drugo ni ne može biti, jer smo se davno odrekli onih iskrenih viših ciljeva, odrekli smo se vrijednosti, osjećanja. Ostala je žudnja za čistim napretkom, ali nigdje nema duhovnog napretka. Samo onaj isprazni, za novac i moć. I za poneko sredstvo koje uspavljuje, poslije velikog kraha i razočarenja.

Tek ponekad u ljudskom tijelu javi se ta želja za malo topline. Bliskosti. Ljubavi. To je ono divljačko. To je ono što naš svijet vidi kao divljačko. Onaj koji želi moć, ne može to da shvati. Najveći su mu čudaci oni koji su posvećeni tom ljepšem, tom što ispunjuje. Onaj koji žudi za moći, neprestano trči, traga… Ali ni sam ne zna kuda, niti za čim… Isprazna potraga u kojoj od čovjeka postaje zarobljenik.

Divljaci imaju jedini moć. Ti Hakslijevi divljaci nas jedini mogu spasiti od samih sebe. Nesvjesni svoje moći, ovi drugi takođe nesvjesni svoje nemoći, ratuju međusobno. A samo ti divljaci, i niko drugi do oni, će nas vratiti u svijet ljudskosti, podariti nam život vrijedan življenja. Bez njih ćemo ostati zarobljeni u epruveti u koju nam svako malo ubacuju kuglice utjehe koje nam pomažu u traženju smisla. Ali one su laž. Iluzija. Njihova jedina svrha je da nas udalje od smisla. Da nam podare život vrlog novog svijeta, gdje nemamo sopstvenu volju. Ostajemo zarobljenici vrlog novog svijeta, bez duše i bez ljudskosti.