I počinje dan, trenutak, kao božićni horor dok lutaš svemirom… Ali je ljeto. Iznad su zvijezde i nebo je tmurno, iako je sunčan dan. Mjeseca nema. Nestao je. Sunce udara u vreli pjesak, a iz kože izbija znoj. More se talasa. A sablasti hodaju oko preplanulih znojnih tijela koja leže na pijesku.

Univerzum se pomjera. Koraci plutaju svemirskim daljinama. Pored zvijezda, planeta. I sve je crno. Mrtvo. A opet nikad nije bilo življe, dok vade dušu iz grudi. Hladno je, iako temperature skaču svakog trenutka.

Pada mrak. Na nebu je noć. Iako dan još uvijek traje dok vreli pijesak dodiruje bose noge. Niz lice teče suza. Samo jedna. Teško diše, previše je jako. Vrućina ili bol… kao da je i bitno u tom trenutku.

U daljini plovi barka, ali i na njoj se osjeća težina ljetnjeg vlažnog vazduha i vreo vjetar koji nosi posljednji njegov trag. I kao sitne mušice kad se rasprsnu, njegov lik je iščezao. Odletio. Ljubi vazduh, vreo i bolan. Njegovih usana nema. I još jedna suza, dok se oko grudi steže.

U pozadini se čuje tiha melodija i riječ koja ostavlja rane. Duboke…

I još pokoji korak, po mrklom mraku pored mora, na kamenu koji je usijan od sunca. I još poneki korak, pa još jedan. Više nema tla ispod bosih nogu. Samo provalija. Dodir hladne vode. Dodir smrti.

Dodir od kojeg nema bijega. Koji te uzima k sebi. Odnosi. Udarac i šum. Sve je to kraj. Blizak, a opet toliko dalek da ga ne može ni osjetiti.

Usne obojene u crveno i oči natečene od suza iza crne mrežice gledaju u drveni krst i malo blata. I još jedna suza.

Ponovo tihi koraci bosih nogu po vrelom pjesku, dok sunce prži po preplanujoj koži, iako se nebo odavno zatamnilo od tuge. Suza više nema nestale su. Ostala je samo bol. Patnja. Beznadežnost. Očaj. Veliki očaj. I još nekoliko trenutaka do hladnog dodira. Onda nema povratka.