“Dvanaest majmuna”

Mnogo se govori o uticaju pojedinca u društvu i njegovoj mogućnosti da mijenja, pa čak i kada je usamljeni primjer. Koliki je stvarno uticaj? I da li uopšte postoji ikakav uticaj? Možda samo živimo u još jednoj iluziji da bismo lakše pregurali život i ništa više od toga. Ni na najnebitnije stvari u sopstvenom životu se ne može uvijek uticati. Ponekad jednostavno nije do nas, već do mnoštva vanjskih uticaja koje ne možemo promijeniti ili preusmjeriti, već samo čekati da vidimo kako će se sudbina taj put našaliti sa nama.

Prošlost u budućnosti

Značajna tema koja nije samo dječja mašta, već je i mnogo puta bila značajna u nauci, jeste vrijeme, kao putovanje kroz vrijeme. Naravno da većina i dalje na to gleda kao dječju maštariju u kojoj se vraćate nazad, ali tema je mnogo kompleksnija. Čak i bukvalan povratak u prošlost, kao što je prikazan u filmu “12 majmuna” ima drugačije značenje, koje povlači mnoštvo tema o kojima treba govoriti u sadašnjosti. I sadašnjosti nastanka filma, kao i našoj.

Povratak glavnog lika u prošlost (nekoliko pogrešnih povrataka), nova prilika da se neke stvari promjene, i insistiranje na promjeni prošlosti da bi se izmjenila i sadašnjost, ništa novo nisu donijeli. Da li je u pitanju sudbina ili neka druga sila, koja bez obzira na sve drži stvari po nekom odavno smišljenom scenariju, i šta god neko uradio, i mislio da mijenja u suštini samo ostaje unutar okvira kao i ranije. Razlika je u iluziji koja se stvara oko njega i govori da čini nešto veliko.

Izgleda da smo na kraju dana svi mali ljudi, bez sopstvenih djela, činimo samo ona koja su nam nekom čudnovatom silom unaprijed dodjeljena i predodređena.

Škakiljanje razuma

Kultni film “12 majmuna” ćete teško shvatiti, pogotovo nakon jednog gledanja. Za većinu dobrih i kvalitetnih djela potrebno je ipak nekoliko puta da se pogledaju, pročitaju, osmotre. Sazrijevanje i mijenjanje perspektive takođe donosi velik uticaj u razumijevanju umjetnosti i poruka koje nam šalje. Od jedne poruke do potpune suprotnosti, gdje na putu uočite mnoštvo detalja i stinica za koje niste ni znali da se baš tu nalaze i pomno čekaju da budu otkrivene.

Ponekad je potpuno zbunjujuće, te na kraju ne znate više ni sami šta se odigralo pred vašim očima. Zdrav razum je postao nešto drugo. Potpuno pomućen, zbunjen, izgubljen u svemiru. Iz jednog u drugi ekstrem, i tako u krug.

Zašto baš paradoks?

Kada uzmemo većinu stvari koje su prikazane u filmu i sklopimo ih u jednu smislenu cjelinu, šta dobijamo? Apsolutno ništa novo. Na kraju dana sve ostaje isto. Tome čovjek u isto vrijeme i teži, a i pokušava da promijeni. Jednostavno moramo priznati da smo kontradiktorna bića i da se to nikada neće promijeniti. Valjda je to dio naše prirode. Bez obzira što se vraćamo na isto, na staro, film itekako pokušava da to objasni na najčudnije načine, za koje treba mnogo mozganja da bi se shvatilo. Može vam se lako desiti i da danima nakon filma ne možete zaspati, jer pokušavate neke dijelove da sklopite u svojoj glavi, ali jednostavno ne ide. I nikad ne uspijete. Možda pogledate još koji put, i ponovo prođete kroz isti proces, ali i dalje ostaju stvari koje nemaju konačan odgovor. A te stvari nas ubijaju.

Mi smo donekle ograničena bića, ako ništa barem svi umiremo. To nam je sigurno i ne može se izbjeći. Naravno i druga ograničenja postoje, ali nećemo se sada detaljno baviti njima. Upravo to je ono što nas tjera da uzimamo samo ono konkretno, jednostavno, i nešto što znamo da je sigurno.

Nažalost i ono što je nama “sigurno” daleko je od toga, ali ipak ima oblak iluzije koji nas obuzima i polako prihvatamo to kao nešto konačno.

Problem nastaje kada toga nema. Otvorena pitanja, a naša duša kao da je na lomači. Možda je to najveća bol koju čovjek može da osjeti, i jača je od bilo koje fizičke.

Vojska 12 majmuna

Glavna radnja je zapravo vraćanje glavnog lika da se spriječi širenje opasnog virusa, zbog kojeg je skoro čitava populacija izumrla. Njegov zadatak je da u prošlosti izmijeni određene stvari, da bi se samim tim izmjenila i budućnost, odnosno da ne dođe do širenja virusa. Koliko god je uspio da neke stvari izmjeni ipak sve ostaje isto. Živimo očigledno zatvoreni u tom krugu gdje nemamo nešto mnogo izbora, i gdje naša djela, ako i utiču, to ja minimalan uticaj na dešavanja oko nas.

Naravno smrt kao kraj svih naših muka i vrhunac paradoksa, jer čitav život provedemo da nešto napravimo, da ispunimo raznim sadržajima, a na kraju svi umiremo, kao da se ništa od toga nije desilo. I onda čemu sve to? Uzalud? Samo smo mi za razliku od glavnog lika u filmu pošteđeni da gledamo svoju sopstvenu smrt, i proživljavamo je kroz snove prije nego što se ona desi. Tako izgleda taj spoj prošlosti i budućnosti iz pomenutog filma, koji je još samo jedan paradoks u nizu našeg postojanja.