Poroci Irvina Velša

Kultni film nastao po isto tolikoj kultnoj knjizi i danas oduševljava publiku, pogotovo nakon izlaska nastavka. Dok ipak, kako to obično i biva, jedan veliki procenat publike ne zna da knjiga uopšte postoji. I da, u pitanju je “Trejnspoting”. Autor je irski pisac Irvin Velš koji je stekao popularnost s temama neuobičajenim za “pristojne” umjetnićke krugove. Kod njega su u centru antiheroji, poročni koliko god je to moguće, čak i više od toga i redovno su na margini društva, zaboravljeni od svih.

Genijalnost ovog čovjeka se prožima kroz svaku riječ. Jezik njegovih junaka, a i pripovjedača je jezik običnog čovjeka, prost, šturih rečenica, osiromašen i nerijetko neispravan. I naravno da autot nije nepismen, već samo taktički igra ulogu da bi nama, naivnin čitaocima, što više približio svijet koji nam je toliko blizak, a mi ga guramo daleko od sebe. On se ne zanosi bogatim rječnikom kulture i prefinjene književnosti. Kroz riječi prikazuje sav jad života svojih (ne)junaka, dok se susreču sa propašću i potpunim besmislom. Kod Velša nema puno mjesta za bilo šta drugo osim pukih nagona, dok junake smješta u situacije zbog kakvih bismo bježali od njih kada bismo ih sreli.

Naše vrijeme je zaboravilo na značaj pisane riječi. Velš se kao autor mora prilagoditi i naći put do publike. To je takođe jedan od razloga upotrebe prostog jezika, odnosno slenga, koji je shvatljiv i doktoru nauka i skitnici. Možda skitmici i više. One životne priče, velike i zanosne, koje su krasile književnost nekad ranije, potpuno su nestale. Ta vremena su prošla. Savremeni čovjek želi prljavštinu i pad.

Iako ne možemo na ovaj način svjedočiti o nekim ramijim epohama, svjesni smo toksičnosti svakodnevice, ali i njenih aktera. Nerijetko baš takve uzdižemo i postavljamo tamo gdje im nije mjesto. Zato često zstvaramo oči pred onim što nam je pred nosom. Ukoliko bismo okrenuli ploču i “progledali”, margine su pune. I riječi i ljudi. Kroz Velšovo zalaganje, oni koje ili nismo vidjeli, nismo htjeli da vidimo ili su nam se gadili, postaju nam vrlo bliski i jedino što smo u stanju da prepoznamo. U prevodu, proradila nam empatija. Čak tražimo i milion i jedno objašnjenje za njihovu situaciju.

Na kraju dana ista nas sudina čeka.

Bez svjesne namjere da opravda ili da objašnjenje u nama otvara potpuno novi svijet. Na nama je i dalje prihvatanje ili odbijanje. Tek kroz njihovu uzaludnu borbu shvatamo da itekako pretjerujemo svakodnevno oko najmanjih sitnica.

Svima nam je ipak potrebno prihvatanje i malo ljubavi. Nedostatak istih stvara od njih propale ljude bez vizije o budućnosti ili želje za istim.

Hemijska romansa

Između nesrećnih sudbina, ipak postoji neka sreća u izgubljenim dušama. Ponekad su zadovoljni sami sobom. Baš takvi odvratni i odbačeni kakvi jesu, dok ih prate osuđujući pogledi onih “normalnih”. Kraj, iako ne baš srećan iz našeg ugla, njima je svetinja. I jedina želja. Oni osjećaju. Čežnu. Žude. Postoji strast, pa makar i prema porocima. Možda ipak žive bolje od nas. I nije ih strah da budu slobodni, potpuno oslobođeni svih društvenih stega.

Narkomanija, kriminal, prostitucija. Sve sami poroci. Na jednom mjestu, u jednoj kući, zvanoj stvaralaštvo Irvina Velša. Nakon maltretiranja i nesnosivog bola koji ostavljaju određene životne situacije, čovjek i nema nešto mnogo izbora. Lakše je prepustiti se poroku, makar da se zaboravi na trenutak. A onda to postane navika. Malo, pomalo, i onda dobijemo glavne junake Velšovih romana. Oni se međusobno pronalaze, spajaju. Funkcionišu. Razumiju se. To je ono što nikada nisu dobili od ovih “običnih” ljudi. Što bi se reklo svaka krpa nađe zakrpu. Iako je malo nezahvalno da se to primjenjuje na ljudima, ali kod njega je upravo tako.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *