Pećina iz koje se ne izlazi

Mit o pećini koji o kojem su svi nešto načuli, ali nedostaje mnoštvo kockica da se sklopi potpuna slika. Velika većina ne zna da to je baš “ona” Platonova pećina u kojoj se odvija čitav naš život. Tek ponekad presele se pojedinci u svijet svjetlosti.

Kad ode, nužno se mora vratiti. U pećini ga ništa dobro neće dočekati. Bijes i ogorčenje ostalih, koji će zahtijevati da se izvrši najstrožija kazna za onog koji je narušio njihov mir u svijetu unutar pećina, gdje danonoćno posmatraju samo obrise i sjenke stvarnosti. Unutar pećine odvija se iluzija života, a ne sam život. Poučen iskustvom stvarnog, nije dobrodošao nazad. Postaje upozorenje ostalima kojima se motaju takve misli po glavi. Upozorenje da ne idu njegovim putem, jer ih po povratku ništa dobro neće dočekati.

Zašto čovjek više uživa u iluziji života? Ili bolje da postavimo pitanje zašto toliko želimo ostati ušuškani?

I onaj smrtnik koji vječno gleda u sjenu nikada neće moći razumjeti tog bjegunca. On je okovan i glava mu je usmjerena samo u iluziju. Ne zna kako je biti slobodan, bez ijednog lanca. Takav smrtnik nikad neće ni proviriti van pećine. Nikad spoznati svijet. Čak ni ne osjeti potrebu za tim. Ni želju. Njemu odgovara tu u okovima.

A šta kada izbije požar u pećini? Kada krene sve da gori? Hoće li i tada ostati? Je li i tad otporan na spoznaju?

451 (papir gori)

Bredberi je samo jedan u nizu koji je zapalio vatru u pećini. Proširila se i postala strašan požar. Još uvijek je među nama. Taj požar. Još uvijek ubija, širi se. I ne može se ugasiti. Jedina razlika je u tome što je taj požar predstavio kao jednu fikciju, za to vrijeme naučna fantastika, ali i upozorenje na ono što nas očekuje, nastavimo li istim stopama.

Požar gori. Naše suze ne mogu ugasiti vatru među požarnim brigadirima koje smo odgajali godinama, decenijama. Lagani i dobroćudni plamen postao je požar od kojeg bježimo. Ali nemamo gdje da se sakrijemo. Pećina polako nestaje, postaje pepeo koji ostaje od požara.

Nestaje svaki trag našeg postojanja, civilizacije, svega što smo postigli za ovaj naš kratak životni vijek čovječanstva. Briše sjećanja, tradiciju. I lijepo i ružno. Umjetnost, filosofiju. Istoriju. Sve ono što nas čini ljudima, bićima koja se razliku od životinja. Uništava sva naša naučna otkrića koja je trebalo da nas izbave. Guta nas, obične smrtnike.

Dok suze padaju nad pepelom koji ostaje od nas, drugi naprosto uživaju u uništavanju. Ah, još jedna predivna strana čovjekove destrukcije.

Odavno smo izašli iz mračnog doba, ali i dalje imamo intelektualnu inkviziciju koja nam iz dana u dan oduzima dio zdravog razuma. Knjige se više ne spaljuju, niti postoji zvanično cenzurisanje. Zato postoji milion drugih načina kojima nam se uvlače u glavu i mućkaju po njoj, uvjeravaju u ono što ne postoji, dok stvarnost skrivaju. I ponovo smo robovi iluzije.

“Kad si se posljednji put stvarno uznemirila?” Kad se iko od nas uznemirio? Ali stvarno? Nakon pročitane knjige ili pogledanog filma. Kada danima niste spavali, ne zato što ste razmišljali o leptirićima, već zato što vam je nešto kidalo dušu kad biste pomislili samo na neku riječ, ili citat? Jeste li ikada? Ne zaboravite, na 451 gori papir. A naši papiri su svi odavno izgorili…

Futuristička destrukcija

U prošlom vijeku važno mjesto zauzima pravac futurizma u umjetnosti. Za to vrijeme vrlo aktuelan i popularan, zbog svih dešavanja, ali i muke čovjeka da se stalno vraća na staro i podsjeća o nekim davnim vremenima. Svima je trebalo nešto novo i drugačije. Izmjena svega. A najbolje je izmjeniti kad se sve što je prethodilo uništi u potpunosti. Kreće se ispočetka. Nova stranica čovječanstva.

Spaljivanje i požari koji uništavaju cjelokupno djelo čovječanstva je zapravo književni uljepšana situacija u kojoj se živjelo tada, a i dan danas vodimo borbu, možda čak i težu. Uništavanje (spaljivanje) tradicije i svega što je čovjek uradio otkad postoji, ili samo ostajemo bez kvalitetnog sadržaja u umjetnosti? Pa dođe otprilike na isto. I sa jednim i sa drugim uništavamo sjećanje. Nestajemo mi sami. Spaljivanjem, brisanjem, ZABORAVLJANJEM, polako gubimo sami sebe. A nakon toga ne ostaje ništa ljudsko.