Ljudsko tijelo je često bilo inspiracija za mnoga umjetnička djela, od statua, slika, pa i do pjesama i kompozicija. Mahom tijela žena, ljepotica, nedostižnih i ponekad zamišljenih, za kojima su duše umjetnika žudile. Ipak tijelo i samo po sebi možemo posmatrati kao zasebno umjetničko djelo, prirode, Boga, univerzuma… I svako je jedinstveno, ali nažalost ograničenog roka trajanja.

Mađarski Holivud

Nisu svi filmovi Holivud, niti su sve serije turske i španske sapunice. Nažalost nas samo bombarduju holivudskim ostvarenjima. I tu se mogu probrati dobri i kvalitetni filmovi, ali kvalitet im neprestano opada jer se forsira samo hiperprodukcija, stvari za najšire mase i čisti profit. Umjetnosti nema mjesta u tako surovom svijetu.

Da li biste ikad pogledali mađarski film? Slušali onaj njihov odvratni jezik? (Volim Mađarsku, ali jezik im je stvarno fuj). I da budem iskrena, prije ovog sam samo dva mađarska filma pogledala i sada se kajem što je tako, jer su malo jebeniji potencijal. Iako ruku na srce slabo mi imamo pristup takvom sadržaju, čak i ako sami tražite, tako da nisam ja u potpunosti kriva.

Vratimo se temi. Za ovaj sam slučajno saznala, kroz neobavezni drugarski razgovor. Poznavajući mene i moj ukus, nije postojala šansa da ne pogledam film ili još gore, da mi se isti ne svidi.

Jezičke dileme

Jezik = Fuj

Nekoliko puta sam bila u Mađarskoj i sve moguće je ostavilo na mene izuzetno pozitivan utisak, ali jezik… Od jezika vam bukvalno krvare uši. Ovo ne želim da predstavim kao uvredu. Ali postoje nepremostive barijere na tom polju, a ima i toga da jednostavno nismo navikli pa zvuči još gore. Za sve je potrebno vrijeme. U ovom slučaju i dobar prevod.

Naravno, prevod je na engleskom, jer nema dostupnost na srpskom. Meni nije predstavljalo problem, ali može nekome ko ne barata engleskim dovoljno dobro. Ipak, morate pojačati zvuk i slušati te rogobatne riječi koje ne razumijete. One imaju takođe funkciju i čine film jednom potpunom cjelinom, pun krug.

S obzirom na kompleksnost i slojevitost filma, ne smijete dozvoliti da propustite nijedan element, a pogotovo ne jezik. Makar vas uši boljele godinu dana poslije. To je ono što generalno ne volim, kad se iz nekog umjetničkog izraza proizvoljno izbaci nešto važno samo zbog volje posmatrača, slušaoca, čitaoca…

Tri priče, tri svijeta

Tri priče, tri generacije, tri potpuno različita svijeta stopljena u jednu cjelinu. Ono što svaka trećina unosi jeste nešto potpuno nepoznato i bizarno za jednog prosječnog čovjeka. Kreće sa zadovoljavanjem strasti sa životinjom, zatim rađanjem djeteta sa životinjskim karakteristikama, pretjerano prejedanje kao način života, pa do običnog tananog blijedog tijela zarobljenog u vječnosti.

Slojevitost nije samo u priči, već u svakoj sitnici koja čini te pojedinačne priče. Naravno zvučni i vizuelni efekti takođe imaju svoja zaduženja, vrlo zahtjevna i odrađuju ih u skladu s tim. Čak i ako rastavimo film do pojedinačnih scena, svaka od njih ima zasebnu priču koja se može izdvojiti i biti samostalna.

Dinastija

Tri generacije -otac, sin, unuk, loza se prati od oca koji zbog svojih grijeha ipak prihvata sina rođenog sa svinjskim repićem. Često znamo nazvati nekog svinjom aludirajući na mnoge negativne “epitete”. Takođe ga koristimo i kad se neko prežderava, kad je prljav (i u bukvalnom i nebukvalnom smislu) ili kad je jednostavno neko odvratan. Ovaj dodatak nasljedniku nije tu bez razloga već sa jednom jakom porukom koja se nagovještava od samog rođenja.

Od trenutka kad postaje svjestan sebe, počinje i njegova mržnja prema sopstvenom biću i postojanju. To je proizvod očevog odnosa prema njemu jer je uvijek posmatran kao krivac i neko manje vrijedan. Utjehu pronalazi u hrani i sportu. Odnosno rješenje jeste spoj te dvije strane. Sport jeste prejedanje, koji u njegovom svijetu izuzetno popularan.

Scene s takmičenja i treninga sa sobom nose dodatnu odvratnost, popraćene povraćanjem i neprestanim prejedanjem da se pokajete što ste uopšte počeli da gledate film.

Odvratnost njegovog života i samog bića nije bila dovoljna pa ga prate u drugi problemi, tačnije gubici, što u poslu/sportu tako i na polju ljubavi. Nažalost velika greška je što tu nije zatvoren krug prokletstva, već je produžen na njegovog sina. Nasuprot njegovim stotinama kilograma i serijskom prejedanju, potomak je sušta suprotnost. Mršav skoro do neuhranjenosti, blijed, zbunjen i povučen, skoro potpuno skriven od svijeta. Takođe ni njegova interesovanja nisu uobičajena, već izazivaju gađenje, a ponekad i strah kod slučajnih prolaznika. Međutim on za kraj stvara nešto veličanstveno.

Na svijetu postoji nebrojeno mnogo statua i kipova. Nekima se divimo, nekima ne. Neke znamo, o nekima ne znamo ništa… I to je okej. Divili smo se ljudskom tijelu u raznim oblicima, čak i kad je u pitanju umjetnost. Divili smo se i prepariranom tijelu, ali životinja. Nikad ljudskom. Prepariranom. Mrtvom. Obezglavljenom…

Posljednji potomak, zatvoren u svojoj radionici gdje je zaluđen svojim poslom do te mjere da želi da se sam stopi u njega, što na kraju i uspijeva. U tome je bio bijeg od njegove loše i surove realnosti. Nije mu se sviđao svijet van radionice niti se on sviđao njemu. Neprihvatanje je bilo obostrano. Realnost koja ga čeka vani je kasirka koja ga ne primjećuje, a ako ga primjeti pomisliće u najboljem slučaju manijak. Realnost je kuća gdje otac koji od debljine ne može da se pomjeri trenira mačke da se dokažu u sportskom prejedanju. Realnost koja nije protiv njega, on ni ne postoji u realnosti.

Postao je dio realnosti kad je njegovo tijelo postalo statua u muzeju. Bez srca. Bez duše. Bez glave… Njegova realnost počinje tada. Njegov život počinje, jer je sve prije bilo samo sjena. On je bio sjena. A tog trenutka se probudio kao umjetničko djelo. Ne kopija, već original, ideja nikad viđena prije.