Genijalni Džim Keri nije omašio nijednom. Komedija ga je učinila planetarnom zvijezdom. Posebno je postao prepoznatljiv po svojim grimasama i glasovima, pa je interesantan i mlađoj populaciji, a ima i projekata koji su namjenjeni baš njima. Ali to nije jedino što zna, u njegovoj biografiji ima ispisanih i ozbiljnih uloga. A Truman je samo jedna u nizu.

Trumanov šou nam je svima blizak i svi ga donekle živimo, što nije bio slučaj 1998. godine, kada je prvi put prikazan.

Kao naivnom djetetu i Trumanov šou je bio komedija… Ali, odavno više nije. Nije čak ni naučna fantastika, jer to živimo. Svakog dana. Svake sekunde. Privatnosti nigdje. Pred kamerama smo 24/7. Jedina razlika je što mi to radimo svjesno.

Rijaliti šou

Trumanov šou je bio prikaz rijaliti programa koji prati život od samog početka/ začeća, ali bez znanja te osobe i bez njenog pristanka. Istovremeno je skoro savršen prikaz današnjice. Razlika je što danas ljudi svjesno pristaju na učešće. Naivni gledaoci takvih programa vjeruju u sve što vide, dok se iza svega krije dobro osmišljen i isplaniran scenario. Ukoliko se neki od učesnika pobuni, zna se koje su posljedice.

I Truman kreće da se protivi pravilima iako ni ne zna da ona postoje. Zato toliko boli jedan ukradeni poljubac, koji narušava savršen brak i život.

Truman je kolateralna šteta koncepta rijaliti programa, ali i društva uopšte. Dok uvjereno živi jedan skladan miran život, određena pitanja i problemi se sami nameću, iako je u strogo kontrolisanoj sredini (što bi predstavljalo samu definiciju eksperimenta). Čovjek, kao misleće biće, jer ono to i jeste, čak i u takvim uslovima, makar iz dosade, počinje da se pita, da traga i traži ono što mu nedostaje. Malo nesavršenosti, iako u suprotnom svi težimo savršenom. Ipak ono može biti dosadno. Ono zapravo i jeste dosadno, neprirodno za čovjeka i vrlo opterećujuće.

Strast, sloboda i pobjeda straha

Truman je čist primjer da ljudska duša jednostavno žudi za slobodom. I van rijaliti programa, kada djetetu isplanirate život do najsitnijih detalja uglavnom sve pođe po zlu, i ono ode u sasvim drugom smjeru. Jer priroda i prirodne sile… Čudo je to. Naprosto naša priroda voli da prkosi. A i potreban je jedan drugačiji put. Uzbuđenje. Sloboda. A opet i previše slobode nije dobro pa se traže ograničenja. U suštini, vrtimo se ukrug.

Ipak za jedan iole smislen život, neophodno je barem malo uzbuđenja. I mora da postoji, makar blagi, uspon i pad. Kod Trumana to nije postojalo, barem ne u scenariju. Iako u njemu su i dalje igrale jedne oči…

Iako je cijeli život igrao po strogim pravilima i u potpunom neznanju o tome šta se krije iza svega, u jednom trenutku želja za slobodom preovladava. Strah pada u drugi plan. A sumnja raste. Najviše u zdrav razum, iako nije to u pitanju, jer se njegove najveće slutnje pokazuju kao istina.

Ali šta je istina uopšte?

Truman je onaj Platonov čovjek koji izađe iz pećine i ugleda prave oblike. U pećini nema mjesta za njega. Njegove oči vide drugačije. A način na koji je ovaj motiv uvezan sa savremenom opsesijom zvanom rijaliti, je naprosto genijalna.

Truman živi svoj “savršen” život. Ali zrno nezadovoljstva je stalno u njemu. Prelomni trenutak je kad ono krene da raste. Sve što je potiskivao u sebi, da bi ispunio tuđe zahtjeve, iskače u prvi plan. On se mijenja. Počinje da gleda. On je bio samo jedna izdresirana životinja u čitavom projektu. Ali i toj životinji treba malo slobode. Njemu je ona nedostajala.

On je dokaz da se ono ljudsko ne može ugasiti. U jednom trenu otpor se mora desiti. Čovjek se drži pod kontrolom pomoću straha od istine, straha od kazne, od jačeg… Ali taj strah ne traje vječno, i ne drži svakog pod kontrolom. Čak su i robovi u neka stara vremena uspjevali da dođu do oslobođenja.

Ljudski je da se probudi. Ali buđenje nije rezervisano za sve. U svakom postoji iskra slobode. Kako se razvija dalje, zavisi od nas. Trumanova iskra pretvorila se u požar.

I dok je i naš svakodnevni život postao rijaliti, dok radimo po naređenju, bez razmišljanja, još nije sve izgubljeno. Mnogima svijest još nije probuđena. Oni kojima jeste, posmatrani su kao izgubljeni slučajevi. Najveći je strah izlazak iz zome komfora. A jedino tako možemo doći do istine. I to je i Trumanov put koji spaja priču o rijalitiju i uopšte o čovjekovom životnom putu…

A šta bude na kraju? Istina je uvijek jedno veliko razočaranje. Od istine očekujemo nešto veliko, spektakularno, a ona bude tako obična, malena. Ali je istina, jer ono spektakularno je samo još jedan lažni život.