“Umetnost je, govorila je majka, nesiguran poziv koji nit’ hrani nit’ brani onog ko mu se oda. Put umetnosti uopšte je neizvestan, varljiv i težak, a igra je ponajteža i najvarljivija od svih umetnosti, čak ozloglašena i opasna stvar.”

Ove Andrićeve riječi urezane su još od nekog razreda osnovne škole, od djetinjstva kada ih nisam ni shvatala kako treba. Sada je drugačije, sada shvatam bolje, valjda godine, i po stoti put pročitano djelo. Ponekad nam pod nos gurnu nešto preteško za te godine, ne može se tada ni očekivati naše razumjevanje. Ali uvijek dođe vrijeme da se probudi u nama nešto što je dugo tu i pecka nas iznutra.

Odrastanje uz ono LIJEPO

Lijepo je odlika umjetnosti. Ružno ne volimo nikako, ali isto tako ne znamo baš prepoznati ni ono što je estetski u umjetnosti lijepo. Čak i kad možemo u mnogim situacijama izbjegavamo, jer nije to za nas obične ljude da previše mozgamo i da se bacamo u te brzace, lako se strada. Gledanje u lijepo neće naša lica učiniti ljepšim, ali dušu hoće. A mi volimo nekako uništavati sve duhovno i bacati ga u drugi plan. Treba i tu stranu održavati i čuvati, a lako ćemo kasnije za ono vidjivo na nama.

Umjetnost jeste nesiguran poziv, ali čitav svijet je za čovjeka nesigurno mjesto.

Tako da je to samo neki prirodan tok, pravi put čovjeka, koji on počesto izbjegava. Djecu više ne učimo da čitaju, da se upoznaju sa tom granom života. Uglavnom im dajemo neke igrice na telefonima, da ih skinemo s dnevnog reda. Ni ne shvatamo da oni žude za nečim novim. Umjetnost je mnogo uzbudljivija nego što se čini običnom posmatraču, baš zato što je običan samo i posmatra, bez ijedne misli. Neka se malo udubi u ono što gleda. Onda mu možda nešto i zasija.

Lijepo izaziva emocije, jake. Ponekad pozitivne, a ponekad one na drugoj strani. Ali su jake, kako god okrenete. A mi se bojimo toga, volimo više one limunadice i mlaku vodu. Zato ni ne vidimo smisao u umjetnosti. Ona jeste nesigurna, upravo zbog toga, nije zlatna sredina gdje imamo za šta da se uhvatimo.

Igra

Umjetnost je jedna velika igra. Igrate se riječima, bojama, linijama, pokretima. Igra koja život znači i spasava. Čak i kad ne vjerujete, i kad potonete, i mislite da je kraj, da ste skroz upropašteni, postoji ta jedna igra, koja će obrnuti sve. Daće novi pogled na svijet, pokazaće nešto lijepo i vrijedno življenja. Oslobodiće nešto divno što je dio nas, ali nije bilo prilike da se ispolji. Čak i drugi možda primjete i počnu cijeniti nešto toliko divno. Čitav život je skrojen od igara. A ova je jedna od najljepših.

Topljenje

I najhladnija zadrta srca umjetnost otopi. Od njih napravi ljude. Pa čak i kada stradaju nakon toga. Samo treba dovoljno vremena. Treba pružiti priliku. A onda u nekoliko trenutaka svako bude uhvaćen u klopku onog lijepog i više ne može da prestane. To je kao ovisnost. Umjetnost je samo još jedna droga u nizu, sa koje se ne može skinuti. Sa ostalih stvari možete, ako ste uporni. Ovdje upornost ne pomaže, jednom kada se predate nema više odlaska, makar i po cijenu života. Jer bavljenje umjetnošću i posmatranje iste je mač sa dvije oštrice. Oživljava, daje snagu, spasava život (Aska), a s druge strane u isto vrijeme unosi ogromnu tugu, bol, donosi tragediju. Polako izjeda čovjeka iznutra i ubija ga (vuk).