Potpuni mrak. Samo su osvjetljena lica grešnika. U pozadini jedno, ne vidi se. Jedino koje se ne vidi. A jedino o kojem se zna. Prorok savremene umjetnosti, bez lica, koji govori samo svojim djelima, Bansky. 

Vandalizam

Grafiti se često osuđuju i danas, kao i njihovi kreatori, zamislite tek situaciju na samom početku kada je nastao potpuni preokret. U kombinaciji sa hip hop kulturom, grafiti su rasli, ali i mijenjali svoje prvobitne ideje, kao i pokret koji su pratili. Iz Amerike su se preselili na područje Velike Britanije. Njihovo dalje kretanje nećemo pratiti, zaustavićemo se tu. Na Ostrvu. 

Stanovnici Ostrva preuzimaju tu novu modu i stvaraju grafite po svom ukusu. Pronalaze načine da ih stvore što prije, jer su okarakterisani kao vandali, te su u neprestanom strahu i bijegu od policije. Upotrebljavaju razne tehnike i šablone, da bi proces stvaranja bio skraćen na minimum, a da poruka i prikaz koji treba da ostane ne bude ništa manje vrijedan nego da je stvaran duži vremenski period. Već osamdesetih počinje blijediti hip hop kultura i na njeno mjesto dolazi rejv kultura, svijet iz magle išaran grafitima je dočekuje raširenih ruku. Nerijetka pojava na grafitima postaje žuti krug sa smješkom, poznatiji kao smajli fejs, simbolišući upotrebu nove sintetičke droge, ekstazi, veoma popularne u to doba. 

Od pionira u vizuelnom do virtuoza u auditivnom

Ime Robert Del Naja je mnogima poznato iz grupe Massive Attack, ali tek nekolicina zna njegove prve korake kao pionira u grafitima u Velikoj Britaniji. Njegovo ime je najinteresantnije upravo zbog anonimnog identiteta Banksy-ja, te mnogi tragači za Banksy-jevim identitetom imaju teorije da je upravo Del Naja vremenom postao Banksy. Pošto je već javna ličnost, ima privilegiju da Banksy bude potpuno anoniman. Teorije naravno nisu potvrđene i ima vrlo malo dokaza koji bi upućivali da se iza Banksy-jevog zamućenog lica krije Del Naja.

Skriveno lice jednog od najpoznatijih ljudi 

Mnogim poznavaocima i ljubiteljima umjetnosti ime Banksy je itekako poznato. Čak i običnim smrtnicima, jer njegova umjetnost je dostupna svima, ne samo eliti koja ima privilegiju da se bavi umjetnošću. Njegova djela i umjetnost dobijaju još više upravo na tome, jer je postala jednaka za sve, za najbogatijeg i za beskućnika, bez ikakve razlike. 

Mnoštvo je teorija koje se kriju upravo iza tog imena. Jedna od njih ga povezuje sa članom benda Massive Attack. Ali i da je možda u pitanju neka druga javna ličnost koja pokušava sakriti identitet i povezanost za uličnom umjetnošću. Takođe tu je beskonačno mnogo drugih teorija. Neki od teoretičara pretpostavljaju da se iza njegovog imena krije grupa uličnih umjetnika. Kako god da uistinu jeste, i dalje ruši sve granice, a njegovo lice tek nekolicina ima privilegiju da vidi. Za sve ostale je samo zamućena slika, ili lice u potpunosti prekriveno, u vremenu kada svi žude da budu prikazani, da im lica krase ekrane i bilborde. Do sada smo imali priliku da vidimo lica umjetnika, ali ne i njihovu umjetnost, ili ukoliko je i vidimo nismo svi podjednako imali pristup njoj niti smo mogli da je shvatimo i tumačimo. On je u potpunosti okrenuo standarde i prodrmao učmali svijet umjetnosti, u kojoj nije bilo mjesta za običnog čovjeka. 

Od delinkventa do ikone

Prvi radovi su negdje u zavučenim ulicama Bristola, a danas je postao ikona. Ne samo u umjetnosti već uopšte, u čitavom društvu. Svi žele Bansky-ja.

Žele njegova djela, njegovo lice. Žele njega. On je postao sveti gral 21. vijeka. 

Koliko je samo zaluđenika koji tragaju za njegovim identitetom? Koliko zgroženih kada je njegovo djelo izrezano na komade za vrijeme jedne od najpoznatijih i najvećih aukcija u svijetu umjetnosti i umjetnina? Koliko? Nema broja. Šokira, udara gdje najviše boli. Razbija sve ono što smo znali i u šta smo bili toliko čvrsto uvjereni. Dok smo vjerovali da je tlo ispod nas jako i neprobojno i bezbrižno koračali po njemu, on ga je sasuo u pijesak. Sada se bojimo za svaki naredni korak. 

A njegovi ključni koraci ka dokazivanju da je uistinu umjetnik, a ne vandal omražen od društva, dešavali su se na tlu Gaze. Kao i uspjehom kada su se njegova djela pojavila na Sotheby’s aukcijama. Upravo na jednoj takvoj podignut je u nebesa kada je Christina Aguilera za poveću svotu podigla cijenu i njegovih djela, kao i imena čovjeka bez lica. Od vandala do jednog priznatog i poštovanog umjetnika bile su potrebne godine. Ali te godine su dovoljan pokazatelj da ono što je vrijedno traje, bez obzira na sve druge uticaje. Njegova djela sa sobom nose vrlo ozbiljne, ponekad i upozoravajuće poruke. To što su neka od njih naslikana na zidovima zavučenih ulica, ne bi trebalo da umanjuju značaj. Mi kao društvo smo to u početku dopuštali. Prestali smo u trenutku kada mu je cijena porasla. Ipak smo društvo materijalista, i nažalost, gledaćemo vrijednosti uvijek kroz novac.

“Ballon girl” (Djevojčica sa balonom)

Sotheby’s aukcija 2018. godine ostala je zapamćena upravo po Banksy-ju. Ali ne samo zbog njegovog djela. Već zbog performansa koji je priredio svim prisutnim. 

Nakon što je cijena određena, slika je nestala. Pomno pripremljen scenario samouništenja djela, dočekao je svoj trenutak da zasija. Prisutni su ostali u šoku, ne shvatajući u tom trenutku šta se dešava. A to je bio samo još jedan od dokaza u nizu, da umjetnost nije niti smije da bude materijalna. Umjetnost je podjednako i svaki njegov grafit kao i slika koja je dospjela na elitnu aukciju. Razlike nema. Oblik umjetnosti i elitizam u istoj koji se njeguje, ne godinama, već vijekovima unazad, nema smisla. Sve vrijeme radimo pogrešno. Bilo je dovoljno nekoliko trenutaka da nam pokaže. 

Smjelost, hrabrost ili ludost… šta god da je, samo je još jednom pokazao svoju moć, nevidljivog lica. 

Muzeji prije muzeja

Banksy-jeve ideje možemo slobodno nazvati avangardnim. Iako smo mislili da smo sve vidjeli, nismo. Jer niko osim njega se nije odvažio da upada u najveće i najpopularnije muzeje i sam postavlja svoja djela. Snimci koji su bili dokaz toga za kratko vrijeme su dobili publiku, reakcije su bile različite, ali niko nije mogao osporiti da je uistinu jedinstven. Uglavnom su njegova djela ubrzo uklonjena. Iako su u pojedinim muzejima primjećena tek nekoliko dana poslije. 

I tada je već imao dovoljno publike za izložbu, ali i ne dovoljno sponzora koji bi podržali takav vid umjetnosti. Nije uradio ništa loše, još manje neobično (kako god to zvučalo). Vjerovao je da pripada tu. Ako drugi neće da ga postave na mjesto gdje uistinu pripada, zar je grijeh da to uradi sam? Za neke možda krajnja ludost, ali ipak dokaz da uistinu ima moć, s novcem ili bez njega, samo sa djelima.

Umjetnost svuda oko nas

Banksy-ja danas drugi stavljaju u galerije i muzeje. Danas bi ubili za njegovo djelo, a tek za njegovo lice. Novac nije bitan, daće koliko god treba. On je i dalje u elitističkom svijetu umjetnosti jedan obični vandal. Ali ni taj svijet nije ostao imun na njega. I oni žude za njim, da ga pridobiju u svoje redove.

On nije ni u čijim redovima. Hoda sam u masi. Ne znamo koje je njegovo lice. Znamo samo za štakore, nas, koji uništavamo svijet. I pored svega, opet nas tako simpatično i slatko predstavi. Čak i u ova čudna vremena kada nam je sve ograničeno, ponešto i zabranjeno. Svima nama. Osim njemu. Svetom gralu 21. vijeka bez lica, bez punog imena i prezimena, jedan duh koji prolazi pored nas, kojeg nikad ne bismo pogledali u prolazu, a toliko tragamo za njim. 

Banksy odavno nije umjetnik. On je postao umjetnost.