Kad ostanemo bez smisla, završimo u apstrakciji

Umjetnost uopšte je imala svoj tok, pa tako i samo slikarstvo. Od raznoraznih oblika i šara na zidovima pećina, gdje možemo prepoznati mnoge oblike i uporediti ih s onim što su tadašnji ljudi vidjeli, do potpuno realističnih slika, koje sadrže veliki broj sitnih detalja i pokušavaju oslikati situaciju do te mjere da se ponekad zabunimo da li je fotografija ili slika.

I onda odjednom ulazimo u potpuno apstrakciju, gdje nam na prvu izgleda kao da je neko slučajno bacio boju na platno, ili sklopljenih očiju povukao koju liniju. I to baš nakon realističnih slika, polako se gubi svaki stvarni oblik, boja. Ostaju samo obrisi, ostaju nadrealne kompozicije… I tako dok svakog dana iz ljudskog života nestaje po jedna vrijednost, i sa slika nestaje po jedan oblik, po jedna boja… I šta imamo na kraju? Bijelo na bijelom.

Potpunu prazninu. Ponor. Beznadežnost. Život nam je ostao bez smisla, i sad pokušavamo da ga pronađemo u potpunoj apstrakciji, ako ga ne pronađemo, barem da to prikažemo kroz umjetnost. Kad drugi ne čuju naš vapaj i bolni vrisak, da platno saosjeća sa nama…

1918. 

Ne, ovo nije naziv nekog distopijskog romana. Samo godina koja je bila prekretnica u mnogim stvarima. Sjetimo se časa istorije i ove godine. Ali ako se sjetimo proučavanja svega što se našu civilizaciju spopalu u 20. vijeku, skoro svaka godina je prekretnica, i to velika. Bilo je veoma burno. Ali ova godina je ista ona kada je djelo “Bijelo na bijelom” završeno i prikazano svijetu koji je jedva dočekao jedno takvo djelo, da odmah udari sa kritikama i na njega, ali i na stvaraoca. 

Suprematizam

Iz apstrakcije u suprematizam, dođe vam skoro isto. Ali suprematizam još više oslobađa platno od boja i oblika, od linija, dubine, volumena, od gotovo svega što sačinjava jednu sliku, jedno umjetničko djelo. Ostaje tek poneki geometrijski oblik, ili boja. Dok Maljevič ne oduzme i boju. Jer njegovo “Bijelo na bijelom” jeste svojevrsni vrhunac suprematizma, gdje pokazuje da može stvoriti jedno veliko djelo bez ijednog od uslova za stvaranje likovnog djela. 

Da li ste čuli za Alekseja Kručjoniha? Vjerovatno niste, ali ovaj ruski umjetnik i njegova futuristička opera pod nazivom “Pobjeda nad suncem” jeste najvažnija inspiracija za nove ideje u Maljevičevom stvaralaštvu, što je na kraju rezultiralo novim umjetničkim pravcem, koji danas poznajemo pod nazivom suprematizam. 

Praznina ili smisao u besmislu

Gledate u bijelo, prazno. Tek nakon što se bolje zagledate, primjetićete jedan geometrijski oblik koji je obojen nijansom toplije bijele u odnosu na pozadinu. Ali je bijelo i dalje. Skoro neprimjetna razlika između te dvije nijanse. Ispred vas praznina. A zar nije praznina postala svakodnevica jednog ljudskog života, već godinama, ako ne i vijekovima unazad. 

Od trenutka kad smo prigrlili nešto što se zove moderno doba, izgubili smo sve poveznice sa svijetom, prirodom, ali i sa samim sobom. Svakog dana se odricali onog što nas čini ljudima. Jedno po jedno odbacivali, dok nismo shvatili da smo uplivali u jednu veliku prazninu i besmisao. U prazninu koju ni sa čim ne možemo ispuniti. Čak ni sa tim silnim materijalnim koje taložimo u sebi i oko sebe. Vrijednosti čovjeka smo otklonili. I onda pored svega toga, suočavamo se sa tim velikim ratom, koji u potpunosti drma svijet u koji vjerujemo, u vrijednosti, u sve… Ruši naš svijet na koljena, a ispod njega zemlja postaje pijesak koji polako vjetar raznosi. Odjednom nije ni na koljenima, pada u provaliju.

To je postao naš svijet. 

Umjetnost je uvijek bila način da se prikaže ono što čovjek proživljava u tom trenutku. Kao i veliki kritičar društva, politike, samog pojedinca. “Bijelo na bijelom” je oboje. Pokazuje dokle smo stigli, da čovjek više ni ne vidi sve one oblike koji se nalaze oko njega, već samo prazninu. I ne samo da je vidi. Osjeća je u sebi. On je postao potpuno prazno platno. Više nema empatije, a kamoli nekih drugih osjećanja. Nema života. Nema nade. Negdje smo pogriješili i treba da se krene ispočetka. Iako je to teško, udaljili smo se previše. I tek sad shvatili da zapravo ono od čega smo bježali jeste jedino što nam je trebalo da budemo ljudi. I baš taj besmisao, u koji gledamo, s kojim se suočavamo oči u oči, postao je naš smisao.