Užurbanost novog svijeta dovela nas je do postavljanja pitanja o homoseksalnosti. Mnoštvo podjela s kojima se danas susrećemo da ni sami više ne znamo šta postoji od toga, niti čemu neko od nas pripada. Takođe to je ispraćemo i teorijama o tome da li se takvi rađamo ili vremenom postajemo. Neki tvrde da je bolest, neki da je ljudska glupost i izmišljotina. Treći imaju svoju teoriju i tako ide u nedogled. Svako svoje mišljenje gura u prvi plan, i traže šta je tu ispravno, a šta ne. Uzaludno traže takve odgovore. Što vrijeme odmiče polako se mirimo da nijedno pitanje nema jedan odgovor i da je on isti za sve. Pogotovo kada su ovakve opipljive teme u pitanju. Koliko ljudi, duplo više odgovora.

Mene muči jedna druga stvar. Često se ova tema stavlja u kontekst savremenog čovjeka, kao još jedna njegova izmišljotina. Pročešljavajući istoriju, danas smo čak i moralni. Jedina promjena jeste što se o tome prije ćutalo. Još prije toga, hvalilo se. I ne samo da je bilo prihvatljivo, već i poželjno. Bila je čast. Mnoštvo imena koja krase umjetnost, kao i istoriju čovječanstva, dičila su se svojom homoseksualnošću. Za neke druge smo pretpostavljali, te nam i dan danas ostaje nepoznanica. Takve činjenice nam se mogu sviđati, a i ne moraju, protiv njih ne možemo.

Jedno je sigurno, da su oni bili strastveni i prema umjetnosti, i prema stvarima koji su sačinjavale ostatak njihovog života. Nije rijetkost da su mahom skoro svi bili poprilično i poročni, te još jedan porok u nizu nije ništa neobično. Eto, možda školski primjer, Lord Bajron, koji je bio vrlo šarolikom na tom polju. Dok se danas svi pravimo fini i kulturni i osuđujemo jednog Bajrona, ali i dalje se divimo stihovima koji su izašli iz njegovog pera.

Ljepota, hedonizam i ljubav prema dječacima

U dalekoj Antici, za kojom uzdišemo i žudimo, koju postavljamo na sveta nebesa i divimo se onome što je iznjedrila, dok s druge strane kao da zatvaramo oči pred onim što nam se ne sviđa. Ili jednostavno nemamo pojma o svakodnevnom životu običnih ljudi tog perioda.

Muško tijelo predstavljalo je vrhovni ideal ljepote. I težnja ka tom idealu je bila skoro pa pravilo koje se moralo ispoštovati. Homoseksualno opredjeljenje je bilo i poželjno. Odnosi sa ženama bili su svedeni na reprodukciju. Ljubavi i čežnje je bilo vrlo malo, ili skoro nikako. Najsvetije je ono što danas poznajemo pod jednim, ne baš dragim imenom, i pokušavamo iskorijeniti na sve moguće načine. Da, u pitanju je pedofilija.

Antika je imala svoj stav o tome. Ljubav i “posjedovanje” dječaka bila je najljepši oblik ljubavi koji jedna osoba može da osjeti. Bila je velika čast imati dječaka, a tu mračnu stranu Antike obasjane božanskim suncem niko ne spominje.

Istorija je ispunjena i drugim tamnim vremenima, koja su nas naučila da krijemo i ćutimo o takvim stvarima. To je bilo rezervisano za mračne kutne u gluvo doba, kada su sve oči slijepe, a usta nijema. Seksualnost, u bilo kojem smislu, postala je tabu. Čak i kad se govori o onoj “normalnoj” (kako je neki karakterišu) seksualnosti.

Tabu teme su se mijenjale. Svetinje. Umjetnost. Ljepota. A sa njima i prihvatanje seksualnosti.

Savremeni čovjek pokupio je iz svake epohe ponešto. Stavovi svakog od nas se razlikuju, te pronalazimo mnoštvo objašnjenja za sve i svašta. Poznati smo i po tome da generalno pretjerujem u svemu. Nerijetko uvodimo neke nepostojeće, potpuno izmišljene stvari i pojmove. Ponekad iz čiste dosade tražimo nešto novo da nas izvuče iz učmalosti svakodnevice. Ponekad je tabu, ponekad nije. Ali sami smo birali, pa kako nam bude.