Svi smo mi osuđenici na smrt. Svi smo optuženi. Samo ne znamo kada će se trenutak izvršenja kazne desiti. To je možda prednost, možda i ne.

Svi smo mi Jozef K. Svi mi iščekujemo naše izvršenje kazne, iako ne znamo ni zbog čega nam sude.

Izvršenje kazne, koja je ni manje ni više, smrtna kazna, je samo još jedna formalnost u nizu.

Ko nas je osudio? Ko je dao sebi za pravo da čitav ljudski rod osudi, sve do jednog? Zašto?

Prvi ljudi bješe Adam i Eva. Ta prva žena dovoljno naivna da povjeruje drugima, i dovoljno lukava da nagovori Adama da zajedno pođu pogrešnim putem, bila je prvi korak… Učiniše grešku. Cijena greške bješe da čitavo čovječanstvo osudi na smrt… Od tog dana, trenutka, svako biće koje udahne malo vazduha već je osuđen na tu surovu kaznu. Iako ni sam ne zna za šta mu se sudi, čak nije ni svjestan ozbiljnosti kazne. Najmanje zna kada će biti izvršenje iste.

Ima ljudi, skoro svetih, za koje se pomalo olako kaže da su bezgrešni. I možda stvarno i jesu. Možda ne počiniše nijedan grijeh za svog osiromašenog života, ali nosili su i oni teret, kao i svaki drugi potomak grešnika. Kazna traje dokle god postoji i jedan korak čovjeka. Kad izumremo svi do jednog, kazna će tad stati. Kazna nam je jedino sigurno nasljeđe koje ćemo prenijeti sljedećoj generaciji.

Zašto je toliko strašno sam odrediti taj kraj i izvršiti kaznu prije nego što je njeno izvršenje planirano? Zašto je još veći grijeh preduhitriti sudbinu? Sopstvenim rukama uraditi posao Boga?

Čin samoubistva je odricanje od Hrista, od svega šta treba da cijenimo.

Prije svake presude ide suđenje, kao i ispitivanje.

Preispitivanje…

Kako izgleda taj trenutak smrti? Zašto je čovjek toliko opsjednut svojom konačnošću?

“Čista formalnost” je priča koja spaja Kafkin “Proces” i grešnost samoubice. Glavni junak, veliki pisac Onof, je na ispitivanju. Gomila pitanja na koja nema odgovor. Misli mu lutaju. Sjećanja nisu na svom mjestu, miješaju se sa fikcijom. U priču o preispitivanju i smrti upliće se detektivska priča koja prati istragu ubistva. Barem tako izgleda.

Emocije i sjećanja ne predstavljaju materijalno koje je svima zabranjeno da ponesu na taj drugi svijet. Ali da li nam je dopušteno da prenesemo njih u druge dimenzije? Zar nije to dio duše?

Na stolu gomila slika, ali iste te slike vraćaju se u sjećanje. U pesimističnoj atmosferi, kreator filma daje optimistično rješenje dileme, i dopušta da se sjećanja ponesu sa sobom.

Prisjećanje na svoj život unosi i prisjećanje na počinjen grijeh. Ali za trenutak sjetimo se Jozefa K. On iščekuje kaznu, o kojoj ne zna ništa. Niti može da pretpostavi. Sve do samog trenutka.

Dok se i Onof i Jozef susreću s krajem, ostaje samo najveća noćna mora svakog pisca, da je papir potpuno prazan i ne ostaje nikakav trag ni pera ni olovke.