“Gasi se kao što se miomirisne majske večeri gasi rumen na nebu: to vam je Ofelija” V. G. Bjelinski

Kako naša, tako i svjetska književnost nam je podarila mnoštvo tragičnih i nesrećnih likova, koji su mahom patili ni manje ni više, nego zbog ljubavi. Ako se osvrnemo na žensku nesreću, jedan od najupečatljivih likova je definitivno Ana Karenjina. Univerzalna priča o jednom nesrećnom vremenu i još nesrećnijem životu, koji je od samog početka bio osuđen na tragediju.

Ali šta je s Ofelijom? Lijepom, nježnom, dok pruža ruke u hladnoj vodi koja je odnosi u nepovrat. U neke druge svjetove, u daljine, u neku novu ljubav za koju nije bilo mjesta na našem svijetu? Šta je s njenim vijencem cvijeća koje voda odnosi zajedno s njom?

Gdje je nestala Ofelija, koja se borila između naklonosti i povjerenja ukazanom svome ocu i naivne ljubavi prema Hamletu? Ima li mjesta za nju?

Izgleda da joj je jedina utjeha bila ta slučajna i iznenadna nesreća koja ju je odnije u naručje smrti. Nije se pobunila. Predala joj se. Prepustila nepoznatom koje je polako grli hladnim stranim rukama.

Rastrzanost između dvije strane dovodi je do ludila. Krajnji ishod je smrt. Ali kako to da lijepe i čiste stvari poput ljubavi ljude bacaju u taj zanos? Ana Karenjina se sama i svjesna bacila pod voz smrti. A zašto?

Šta može čovjeka natjerati da odustane? Čak i kad nema nade, uvijek se pojavi negdje iza ugla. Da ne bude da samo gledamo unesrećene žene, pa ima li većeg nesrećnika od Vertera? Ali postoji jedna razlika, njima je ljubav na neki način bila uzvraćena, njemu nikad. Od prvog susreta sa Lotom hranio se samo sa malo njene naklonosti koja je bila više iz poštovanja i ljubaznosti. Možda na nekonvencijalan način, ali ovim ženama je bilo uzvraćeno barem zrno ljubavi.

Tragičnost sa kojom se surećemo u svim tim djelima je lijepa, veličanstvena. Tužna, ali veličanstvena. U antici je tragedija bila nešto skoro sveto, baš zbog te veličanstvenosti koja se postiže samo žrtvom, i to baš onom koja vodi u smrt. Koliko god izbjegavali tragične priče, one i dan danas nose tu veličinu koju mi ne možemo sebi objasniti na potpuno racionalan način.

Za razliku od Vertera, nastavak njihovih života mogao je donijeti neku promjenu u krajnjoj crti. Zašto se odlučuju na odlazak? Zbog sramote? Izopštavanja iz sredine? Pritiska? Ili svega pomalo?

Ne možemo tvrditi da je žensko srce osjetljivije, jer imamo baš tog Vertera koji je bio možda i osjetljiviji od njih. Ali sjetimo se i našeg Andrića, koji je neprestano tvrdio da u ljepoti postoji neka zla kob. Možda je to ono što im nije dopustilo da budu srećne. Možda pak nešto drugo. Ali šta god bilo, nemojte zaboraviti tragičnost svake ljepote i velike ljubavi. Barem se sjetite lijepe mrtve Ofelije koja i dalje pluta svim rijekama ovog svijeta sa svojim vijencem na grudima.