Koliko li je samo ljubavi opjevano? Koliko smo ih gledali na filmovima? I šta sve ne… A o jednoj, neobičnoj, sasvim drugačijom, o jednom drugačijem univerzumu, rijetko ko zna. Slabo smo slušali o takvim stvarima. Slabo smo čuli kada su nam spominjali ime velike Marine Abramović, i njenog dragog Ulaya. Mi takve stvari ne slušamo, jer su nam važnija imena nekih “estradnih” i njihovih seks afera…

Ime Marine Abramović se često čuje u određenim krugovima, samo ti krugovi kod nas nisu dovoljno rasprostranjeni. Interesantna je i činjenica da je ona imala značajnu ulogu u imidžu slavne Lejdi Gage, pogotovo na početku karijere kada nas je iz dana u dan šokirala raznoraznim momentima. Iza većine tih “momenata” stajala je ona, naša, a svjetska, Marina Abramović, koja je i postavljala temelje i gradila jedan neobičan umjetnički pravac, šokirala i mijenjala pogled na umjetnost, pogotovo na Balkanu gdje smo uvijek bili pomalo skloni izbjegavanju svega što je različito. Pogotovo kada su neke ekstremne stvari u umjetnosti u pitanju, i još na to sve, da sve osmisli samo jedna žena, koja se odrekla mnogo čega da bi danas, barem neki od nas, veličali njeno ime.

Velika ljubav, a opet tako sitna i nebitna… i svih tih dvanaest godina, za neke je malo, za neke previše. Za njih izgleda taman. Izgleda da sve te velike i strastvene ljubavi moraju da se završe nakon nekog vremena, i to ne na neki primjeren način, već jednostavno da budu zbrisane kao da se nikada nisu ni desile. Valjda i jeste tolika čar u njima. Takva ljubav je vrištala iz performansa koje je Marina Abramović imala zajedno sa svojim tadašnjim partnerom, Ulayem. Zajedno su mijenjali umjetnost, rušili sve barijere i stereotipe, izvodili su nizove performansa širom svijeta, šokirali posmatrače na sve moguće načine. To i nije neobično za sve umjetnike performansa, ali ona se trudila da uvijek ide jedan korak dalje, bila je spremna žrtvovati i sopstveni život, ali ne zbog Ulaya, već zbog umjetnosti i remek-djela.

Za neobičan par poput njih bilo je pomalo čudno da se brinu oko stvari kao što je vjenčanje, ali su ipak odlučili da krenu tim putem. To je prvenstveno bila ideja za još jedan performans, šetnja Kineskim zidom gdje bi svako od njih krenuo sa suprotne strane, i na sredini bi se sreli, to bi bio vrhunac njihove ljubavi i svojevrsni oblik ceremonije vjenčanja, na način koji i jeste primjeren njima. Nažalost, da dobiju dozvolu trebalo je mnogo vremena. Za njih i previše, jer su u međuvremenu krenuli suprotnim stranama. Prvenstveno jer je Ulay čekao dijete sa drugom ženom. Ali to ih nije spriječilo da, po dobijanju dozvole, naprave performans. Samo malo drugačiji od prvobitne zamisli. Iako je i ovaj konačni oblik dobio naziv “The lovers” (“Ljubavnici”). Šetnja i razilaženje na Kineskom zidu je sada predstavljalo njihov kraj. Rastanak.

Umjetnost nikad nije bila tu da nas uljuljka u neku iluziju koja je lijepa i gdje je sve jednostavno. Baš naprotiv, ona nas je na razne načine vraćala iz te iluzije u ono tužno i jadno što je svakodnevica. Možda se bojimo današnje umjetnosti jer nas previše šokira. A taj šok nastaje samo zbog toga što sami od sebe krijemo stvarnost i pokušavamo da izbjegnemo sami sebe. Ljepota u umjetnosti nikad nije mogla biti u onom lagodnom i jednostavnom, već u patnju, i boli, u onom mračnom. U kraju. To su pokazali Marina Abramović i Ulay. Upravo taj performans je pokazao veličinu umjetnosti, koja ne bi bila vidljiva da je sve odigrano po prvobitnom planu. Lako je bi bilo vjenčanje pretvoriti u nešto lijepo. Oni su to uspjeli sa rastankom, od jednog običnog prekida za obične smrtnike oni su napravili remek djelo.

Umjeće da u takvom rastanku, koji je prije svega bio bolan, pogotovo za Marinu, pomalo i tragičan za oboje, a i za umjetnost performansa, koja je u tom trenutku ostala bez jednog posebno para koji i dan danas ima jedno specijalno mjesto u čitavom pravcu, prikažu nešto veliko, lijepo i grandiozno jednostavno se ne može opisati riječima. “The lovers” zapravo predstavlja i kraj jedne ere u umjetnosti performansa. Za vrijeme njihove veze, neprestano su radili zajedno, i zamisliti njihova djela u drugačijem obliku bilo je skoro suludo. Ipak šokiranju gledalaca i nakon toga nije došao kraj. Marina Abramović je uvijek uspjevala da dokaže zašto je toliko velika i posebna, iako je nakon performansa “The lovers” to morala da radi sama.