Šta nam poručuju metastaze?

Naše društvo je odavno bolesno. Ima rak koji sve više metastazira. Svakim danom naše društvo je sve više zagađeno iznutra, a mi ga još više uništavamo. Šta će nam onda ostati? Vjerovatno ništa. Sjetite se Šekspirovih riječi “nešto je trulo u državi Danskoj”, sada je ta trulež svuda oko nas.

Raznorazni termini iz medicine se mogu upotrijebiti i u književnosti. Jedan veliki um dokazao se u oba polja. Tako rade veliki ljudi. Um koji zna da nikom ne treba rat, jer se tu samo gubi, čak i kada pobjeđuješ.

Mržnja, uzaludna kao i uvijek, zbog čega? Svima ista muka, kako još i ovaj mjesec pregurati? A duboko unutra i dalje stoje neizbrisivi ožiljci. Ponos koji je uništen, ni dalje ne da da pružimo ruku i budemo ljudi. I dalje ne shvatamo, samo čekamo. Psujemo, ismijavamo, njih poslije svega nazivamo budalama i propalicama, pijanicama. A nisu to oni. Samo ne znaju kako da zaborave.

Mi još nemamo šta da zaboravljamo, ali ko zna, šta nas čeka uskoro. Utjeha svima treba. A često je nađemo u pogrešnim stvarima, porocima. Tako se ubije i ono malo života što je preostalo. A svi mi naviknuti da ubijamo, dođe nam kao dobar dan. Nema empatije. Nema savjesti. Svaki izlaz koji pronađemo vodi direktno u propast.

Kad otvorimo oči, metastaze, svuda oko nas. Metastaziralo je svuda, na svakog čovjeka, u svaki segment društva. Nema spasa. Lijeka je bilo nekada. Sada je kasno za liječenje.Ali mi, malo mlađi, imamo još jednu šansu. I ona polako izmiče, ali možemo je još iskoristiti. Malo je vjerovatno da će se išta promijeniti. Bolest sve više raste u nama. Neljudskost, glupost, u milion različitih oblika. Ne gledamo, ne otvaramo oči. Ponekad bacimo koju kritiku, i ništa više od toga.

Zašto rizikovati i reći glasno? Lakše je ostati ušuškan i mirno spavati.