“Ocean whispers”

Disco storia – priča koja i dalje živi

Obećala sam da ću pisati o tom “projektu”. Ali to nije ovaj tekst. Sada ću se zakačiti samo za nešto što je mali dio cijele priče, a opet tako velik. Važan. Veličanstven.

R:A:F: je bio italijanski sastav koji, iskreno, nije ostavio neki veliki trag na muzičkoj sceni. Ali jedan njegov član, Mauro Picotto, koji je ujedno postao i zaštitni znak cijelog sastava, polako je dominirao trens muzičkom scenom devedesetih u Italiji, a i šire. I naravno da Disco Storia sadrži i mnoge njegove trake, jer bi bila besmislena čitava priča, da se ne spomene jedno takvo ime.

“Ocean whispers”

Ime samo jedne njegove trake koja i za dan danas važi za jedan od najvećih njegovih hitova. Ali ne i jedini, naravno. Svaka od njih budi raznorazna osjećanja, ipak ova čovjeku otvara neke malo drugačije vidike. Zamislite sve one divne obale i plavetnila, koje nikada nismo vidjeli ni na slikama, a kamoli uživo, ono što nikada za života nećemo ni vidjeti, gdje god da odemo, jer postoji samo u našoj mašti. Dok u pozadini ide traka, zamišljajte. Jednu po jednu scenu. Sklapajte izgled jednog mjesta. Savršenog. Dalekog. Otuđenog. Samo za vas. I nježni povjetarac miluje lice dok žmirite, jer ne možete vidjeti to otvorenih očiju. To su prikazi koji postoje u bajkama, legendama, ne u našem sivom svijetu. Ali tu on nije siv. Niti loš. Jednostavno je savršen. Pronašli smo svoju utopiju. I svakog trenutka sve više čeznemo za njom. Slika ne traje dugo, tek koji minut, ali čežnja nikad ne prestaje. Slike novih nepoznatih daljina, novi zvukovi, sve se gomila u glavi, i postajemo dio jedne nove dimenzije. Drugačije i mnogo ljepše. Iznenada sve nestane. Rasprši se kao da nikada nije ni postojalo. Otvorimo oči i tu smo. U sivom dosadnom svijetu koji gledamo svaki dan. Samo smo sada vidjeli da postoji i nešto ljepše i obojenije. I onda žudimo. A ta žudnja je lijepa. Uporno puštamo istu traku, okrećemo ispočetka, po milion puta, u nadi da ćemo oživjeti ponovo taj svijet, da ćemo ga još nadograditi, da ćemo jednom, kada sve završi i kada otvorimo oči biti u tom svijetu. Na obali pokraj mora, uz lagane zvukove šumova vode i miris soli. Da ćemo otvoriti oči negdje na palubi gdje nema ničeg oko nas osim beskrajnog plavetnila. Zar plavo nije najljepše? Utopija. I tu možemo da volimo, da plovimo, da dišemo. Mirno, tiho, a opet da srce iskače iz grudi od uzbuđenja. I ponovo ide ispočetka, ponovo plovimo morem, ali zatvorenih očiju. To ne treba ni da se gleda. Treba samo da se osjeti. Taj dodir, nevidljivi, od kojeg se naježi koža, a ponovo savršen, toliko savršen da je nestvaran. Ne postoji, ali ga osjećamo.

U sivom dosadnom svijetu, u najobičnijim sitnicama tražimo tragove tog svijeta. I pronalazimo ih, a to nas razveseli. To nas tjera da nastavimo dalje i da gradimo jedan takav svijet u realnosti. Zato je muzika posebna. Drugačija od svih umjetnosti. Sve one dodiruju, ali njen dodir je drugačiji, čistiji. Nestvaran, a opet ne možemo bez njega.

I ponovo kada zatvorite oči, šumi… šapuće i dalje… samo nama…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *