Često se spominje apokalipsa koja je predviđena u religiji, ali i u mnogim drugim segmentima života. Dani izolacije koji su svima promijenili živote i natjerali nas da sopstvenu gordost stavimo u drugi plan, takođe utiču i na naša razmišljanja koja se znatno mijenjaju. I u snu i na javi dolaze nam misli s kojima se nismo susretali ranije, barem ne toliko često.

Misli o životu, o smrti, o našem besmislu… I ono najvažnije, od čega smo se uvijek ograđivali, o tome kako smo mali, ništavni, i zrno pijeska je ponekad veće od nas. Toga postanemo svjesni u onim krajnjim momentima, u ektremu kada se oči u oči susretnemo sa strahom i smrću. Ali čim ti trenuci izlape, mi se predajemo gordosti. Ovog puta to traje. Ne pušta nas. I trajaće još dugo. Možda je to kazna za našu nepromišljenost, a možda samo prirodni tok stvari koji uporno poričemo, uvjereni da jedino čovjek može da određuje.

Nije isključeno da je i ovo naših ruku djelo. Samo nismo računali da je to vrsta samoubistva. Dižemo ruku na sebe, na cijelo čovječanstvo.

Na meni nije da se bavim postankom čovjeka, niti da se priklanjam ideji da smo nastali od prvih ljudi ni da pratim darvinizam i vraćam se precima koji su bili majmunoliki. Ali prenesena značenja su čudo, i čak ni nakon ovolikih napredaka nismo ih u potpunosti savladali.

U jednom djelu, u jednoj strahoti koja između ostalog opisuje i život, počeli smo iz nesvjesnosti sopstvene egzistencije. Tako i život svakog pojedinca nastaje. Ko je od nas bio svjestan svog postojanja kao novorođenče? Zašto da se nastanak cjelokupnog čovječanstva posmatra drugačije.

Napravimo malo poređenje, sjetite se naših baka i deda, njima predočite nešto što je mladom čovjeku potpuno racionalno, i čak uobičajeno, dok će oni to objašnjavati natprirodnim silama ili nečim božanskim. Njima nedostaju racionalna objašnjenja, nama nedostaje razuma, jer mislimo da sve možemo objasniti.

U toj gordosti dočekaju nas situacije kada padnemo na koljena. Ni korak naprijed, ni korak nazad. Više nemamo kuda.

Zamislite da plovite nepreglednim svemirskim prostranstvima… Je li i tu ima mjesta za gordost, sebičnost i ostale boljke savremenog čovjeka kojima prikriva svoju nesigurnost i strah od prolaznosti i kojima pokušava da od sebe napravi stvorenje veće i važnije nego što jeste? Mislim da svi znamo odgovor. Kao i da je naša stvarna egzistencija poljuljana. A naša bolesna uvjerenja su samo jedan vid ludosti, šizofrenije koja je obuzela čitavo čovječanstvo.

U nepreglednim veličinama od kojih je sastavljen svijet, koji nije ograničen na našu planetu, a možda ni na nas kao inteligentni oblik života, nismo ni zrno pijeska. Nismo ni ništa. Bukvalno nismo ništa. Ne postojimo…

Iako mislimo da smo dostigli nešto veliko, da ćemo savladati i sopstvenu smrtnost i prolaznost, mi smo i dalje oni majmuni koji lupaju i gledaju u najobičniji predmet bez imalo razumijevanja…