Hodamo besmislenim svijetom. Neće neka šteta biti da ga još više obesmislimo, ili možda baš naprotiv, da mu vratimo barem malo izgubljenog sjaja? Šta običan čovjek može da vidi? Da spozna? Vrlo malo. U tim sitnim životima uništavamo sve oko nas. Društvo, čitav svijet. I onda dobijemo umjetnost koju taj isti obični čovjek u besmislenom svijetu ismijava i omalovaža, a ne shvata da je ona samo ogledalo nas. Ogledalo njega samoga.

Još jedan u nizu

Prošli vijek je bio ispunjen raznoraznim umjetničkim pravcima koji su se smjenjivali svako malo, ili djelovali istovremeno. Sva dešavanja koja su zatekla svijet u tih stotinu godina, a nisu za čitavo postojanje čovječanstva, dovela su do nesigurnosti koja je dostigla svoj maksimum. Čovjek više nigdje nije siguran, niti je išta sigurno, u svakom trenutku se može sve okrenuti na potpuno drugu stranu. Sami smo protresli svoje tlo, i treba da se nosimo s tim. I kad ne postoji mogućnost, jer čovjek često posustane i nije sposoban u datom trenutku da izbori sa svime što ga spopadne, on traži odgovor negdje drugo. Ali samo on kao pojedinac. Grupa, većina, oni nikad ne traže odgovor, već samo slušaju ono što je osmiljeno za njihove uši.

U tom nesigurnom svijetu, gdje je sve od danas do sutra, mnoštvo različitih umjetničkih pravaca pokušava da da odgovor. Ali baš zato što život postaje brži i nesigurniji, oni brzo nestaju. Ipak, nisu zaboravljeni. Jer su i u svojim kratkim vijekovima uspjevali da ostave dovoljno jak trag da ih i danas spominjemo. Ali ovaj put, ja ću se pozabaviti jednim posebno.

Dadaizam

Ratovi, tačnije dva svjetska rata pokazali su i besmisao života, kao i našeg cijelog svijeta. Ratovi su poljuljali sve što se stvaralo vijekovima. Sve tradicionalne stavove, sve u šta je čovjek vjerovao, nestalo je. Preko noći je iščezao svaki temelj našeg društva. I onda smo dobili trenutak kada moramo sve sagraditi ispočetka. Ali to je teško nakon spoznaje šta je ljudsko stvorenje sposobno da uradi.

Odgovor se traži u nauci. U filosofiji. U umjetnosti. A jedan od odgovora ima avangardna umjetnost koja je harala Evropom. Dadaizam je samo jedan od pokreta u sklopu avangarde. Nekoliko umjetnika, revoltirani ratom i dešavanjima, stvaraju jedan novi pravac da bi pokazali dokle smo sami sebe doveli. Potraga za odgovorima, zašto? Na samo još jedan način u nizu.

Ludost jednog Francuza

Da, mnogi će i reći ludost. Nekolicina genijalnost. Ime Marsela Dišona se danas ne spominje toliko često, a još manje način na koji je uspio da šokira javnost. Ipak u određenim krugovima je i dalje poznat taj trenutak, i o tome se vode mnogobrojne rasprave. Ranije je umjetnost bila nešto uzvišeno, nešto nedostižno običnom čovjeku, a onda je preko noći umjetničko djelo postalo jedan obični pisoar. Dostupan svima, bukvalno svima. Nešto nisko, obično, čak ispod prosjeka običnog. Čista suprotnost nekadašnjim djelima. Dno dna, što bi se reklo. I svaka iole razumna osoba će pomisliti da je budala, i držati se toga. A da li je uistinu? Ja sam uvijek na strani umjetnosti, pa čak i ako je ona pomalo besmislena u nekim trenucima. Ali ovaj put nije takva situacija. Naprotiv, Dušampovo djelo nije ni sekunde besmisleno. Samo treba nekad da uključimo onu lampicu u svojoj glavi, a ne da gledamo samo bukvalno. Učili su nas da ne mislimo, već samo da slušamo šta nam je rečeno. Ali ima onih koji žele, i upravo oni će znati, shvatiće. Mnogo više smisla nego ona “velika” djela. Pogledajte, i vidite, to smo mi, to je naše društvo, sam čovjek. Nekada ono jeste bilo veličanstveno, veliko, nedodirljivo. A onda preko noći, postalo nešto nisko, prljavo, nešto gdje ostaju samo ostaci i ništa više. Prljavština, propast… to smo postali mi. Naše društvo. Nakon svega, nismo bolje ni zaslužili. Jeste teško shvatiti, a još teže prihvatiti da to bude u rangu sa drugim djelima umjetnosti, ali jeste. Nekad i više nego ostala.