Česte su lažne predstave pred drugima, valjda radi lakšeg prihvatanja od okoline. Ponekad je stvarno neophodno da se prilagodimo okolini, što je prirodno i sasvim u redu. Do jedne granice. Čak i pokoja bijela laž ne bi trebala biti ništa strašno. Dok se ne pretvori u neke velike, mnogo gore i ozbiljnije. A to je čest scenario. Zato oko sebe, manje više svi, imaju masu ljudi koji glume u svojim najnovijim ostvarenjima ravnim holivudskim. Ono što je iza te glamurozne slike, uglavno je trulo i raspada se. Slika jeste lijepa, iza nje sami sebi pljuju u usta. Ljudi smo. Imamo svijet, kakvu takvu, vrijeme je i da shvatimo šta činimo sami sebi.

Ljepota kao zla kob

Umjetnost je uvijek opsjednuta ljepotom i estetikom. A u književnost nije rijetkost da se spominje ljepota kao jedno od najvećih prokletstava. Samo u našoj književnosti imamo pregršt takvih primjera. Sjetite se samo Andrića, koji je možda najviše isticao tu zlu kob. Život bi trebalo da se sastoji iz više stvari, svega pomalo da imate. Ako se jedna stvar naročito ističe, velik problem nastaje. Pogotovo kada je u pitanju prevelika ljepota, o kojoj se priča, kojoj se dive, a najviše proklinju. To je početak kraja.

Predivni Dorijan, i više je nego svjestan ljepote koju posjeduje, ali ne u onoj mjeri kao što je drugi hvale. Vremenom se taj osjećaj pretvara u boljku. Nije više samo svjestan svoje ljepote koja ga izdvaja od ostalih, ona mu postaje sve u životu. Čak i više od tog jednog običnog smrtničkog života. Drugi moraju da prihvate tu njegovu ljepotu i da je hvale više nego ikad, bez pogovora. Nema duše, i nju je prodao zarad ljepote. Kroz portret sa svojim likom stvorio je alter ego, koji postaje ono što on stvarno jeste. Jer nije on samo lijepo lice, kao što se predstavlja. Kao svaka lijepa stvar i njegovo lice, imalo je onu mračnu stranu, za koju ne zna niko osim njega. Mora postojati neki balans, pa makar i takav.

Umjetnost kao ogledalo svijeta i duše

Umjetnost je čudna boljka koja zarazi samo ponekog. Donekle je to i pozitivna stvar. Da se svaki prolaznik zarazi, vrlo brzo bi izgubila na vrijednosti.

Šta ona čini?

Uglavnom stvara nove svjetove, nedodirljive za našu realnost. Jer ko je od nas zadovoljan u potpunosti s realnošću? Teško pitanje… U ljudskom duhu je potreba da težimo boljem i višem, i koliko god da imamo, treba nam još. Žudimo za većim komadom. Koliko god ljepote da imamo, treba nam još. Želimo još. Još više prokletstva, dok ne skupimo prokletstvo cijelog svijeta… Čak i da gledamo u nešto lijepo, naše nezadovoljstvo kad pogledamo realnost oko sebe vraća nas u propast. Nezadovoljstvo će samo rasti. U tom trenutku jedina utjeha je umjetnost (veliko je pitanje koliko je utjeha, a koliko nanosi još bola). Nejasna slika ponekad postaje jedina stvar za koju se možemo uhvatiti, jedini oslonac za sivilo i odvratnost svijeta. Svaki pogled upućen umjetnosti i djelu je bolan. Ponekad previše. Naše mane, odvratnost, stoji tu i gleda nas direktno u oči. Mnogo truda da se izbjegne taj kobni i bolni susret, a opet sam dođe i stane pred nas. I laganim korakom nam pokazuje kako sami sebe uništavamo. Sebe, pa onda sve oko sebe. Prodamo dušu, a za šta? Ni za šta. Iako smo bili uvjereni da radimo nešto kako treba. Kad ono, bol opet navire, obuzima nas. Ako ne boli, nema ni poente. Pred nama je sve otvoreno, vidljivo, i to upravo iz tih mrlja koje mnogi drugi ne shvataju. Oni i dalje vide samo mrlje. Svaki umjetnik nas pokazuje bez maski, bez tih naših izmišljenih uloga, a na nama je šta ćemo vidjeti.

Umjetnost i duša na platnu

Koliko bi vas sada prodalo dušu da može za malo nečije pažnje, ili malo ljepote? Nije Dorijan jedini, sjetite se Fausta i njegove velike ljubavi. Postoji li čovjek koji nije sujetan? Ili ipak svi imamo tu slabost, koja nas tako lako ponese i odnese u neke svjetove iz kojih se ne možemo vratiti nazad. Znao je za svoju ljepotu, gledao ju je, ali drugi su joj dali na važnosti. Drugi su mu punili glavu, dok nije postao čudovište. Od potencijala za velikog čovjeka koji je imao skoro sve, ostala je samo ljuštura puna sujete i lijepo lice koje krije sve to. Zbog kojeg mu je sve dozvoljeno, ali savjest nikad ne spava, samo se utiša malo, pa onda opet zagrize. Umjetnost je nešto što treba da njeguje dušu, kao što silne kremice mažemo na lice da bismo bili lijepi, tako treba da ulazimo u svijet umjetnosti da bi i naša duša bila lijepa. Umjetnost boli, pogotovo kada pokazuje ono što ne želimo da vidimo. Ni Dorijan nije htio vidjeti šta je postao, jer lijepo lice više nije vrijedilo.