Teorije o zagrobnom životu, su sastavni dio svih religijskih učenja. Ali svakodnevica nam neprestano nameće ideje o besmrtnosti duše, ne samo u religiji, već u filosofiji, nauci, i u drugim sferama života. A šta se uistinu dešava u trenutku smrti, to niko ne može da zna niti da tvrdi. Ali jedno je sigurno, što se više približavamo tom trenutku, želja da živimo postaje sve veća.

Besmrtnost smrtnika

Besmrtnost postoji i u ovozemaljskom svijetu. Drugačija od one koja nam se plasira u naučno fantastičnim filmovima. Obični smrtnici, kao svi mi, sada su besmrtni, iako su njihova tijela napustila ovaj svijet godinama, vijekovima prije. Danas svi znamo za velika imena Getea, Šekspira, Dostojevskog… Milioni besmrtnih ljudi od kada čovjek korača ovim svijetom. Njih besmrtnima čine njihova djela, ono što su nam ostavili, ono čime su nas zadužili. Ali to ne znači, da oni čija imena se nikada više neće spomenuti, i koja se godinama ne spominju, vrijede manje. Baš naprotiv. Samo je takva sudbina, sakrila je njihove živote, njihova djela, ostavila ih na milost i nemilost njihove porodice, koja se nekoliko generacija sjeća i onda sve padne u zaborav. Da, nas ubija zaborav. To je najveća bolest čovjeka, besmrtnosti. Bolest duše.

Dok s druge strane ideje o besmrtnosti same duše postoje koliko i čovjek. To nam je urođeno, da se pitamo, da tražimo. Da nas kopka svakoga dana, ali da odgovor nikad ne nađemo. Ta ideja je skoro instinktivna, jednostavno u duši nosimo nešto prije ovog života, što nas i tjera da razmišljamo na takav način. U nedostatku pravih odgovora šta se tačno dešava s našom dušom i kako ona egzistira i da li egzistira van našeg tijela i ovozemaljskog života, mi posežemo za raznoraznim idejama.

Čuvar duše

O duši treba da se brinemo. Treba da je čuvamo. Ako želimo da lijepo izgledamo i da naš izgled očara okolinu, zašto to ne bismo učinili i sa našom dušom? Tu nastupa filosofija. Sokrat je još u svoje vrijeme filosofijom spremio svoju dušu za momenat kada će se njegova duša i tijelo rastati. Zato mu smrt nije teško pala.

Prvi koraci

Briga o duši u Antici je bila nešto prirodno. A mi smo danas na sve zaboravili. I na filosofiju i na umjetnost, i na pročišćenja koja nam oni omogućavaju. Bavimo se nekim naučnim istraživanjima. Iako nauka ne pronalazi istinu, a još manje liječi dušu. Čak ni ta silna nauka, koja je oborila sve moguće granice, nije mogla da dođe do ovog odgovora. Iako se neprestano miješala filosofiji i na ovom polju, smrti i besmrtnosti. Ona i dalje pokušava da omogući besmrtnost u vidu beskonačnog ovozemljskog života. Koliko god to privlačno zvučalo, mislim da bi nam dosadilo vremenom. Nekad dosadi i ovaj kratki život što imamo. Dok se bavimo takvim idejama, zaboravljamo one izvorne ideje o besmrtnosti duše i brige o njoj. Čak nam i izgovaranje te riječi teško pada. Psiha, sve nam je danas postalo psiha. Kako li je naivan ovaj savremeni čovjek. Uporno koristi riječi, a ne zna ni šta znače. Bitno je da zvuče drugačije i da njemu daju značaj, da on izgleda kao obrazovaniji i bolji. A jednostavno možemo da se bavimo i dušom. I njenom besmrtnošću, na onaj stari dobri način. Danas ko god se bavi tom temom ugavnom je izopšten ili smatran luđakom. Odavno smo se odrekli naše uloge da tragamo za istinom i postali bića koja je skrivaju i bježe od nje. Uistinu jeste tako lakše. Bezbrižnije. Ali u nekim trenucima ista ona pitanja opet iskrsnu, htjeli mi to ili ne. Danas smo postali obične pičkice, pa pokušavamo da sakrijemo to od sebe. Ipak u četiri zida, u tišini, ispliva to sve na površinu. Čak i kad sebi ne želimo priznati. Smrt, besmrtnost? Šta se dešava s dušom u trenutku smrti? Kako se odvaja od tijela? Gdje odlazi? Je li tijelo ustinu zatvor za dušu, gdje je okovana i gdje joj je oduzeta sva sloboda? A njen jedini smisao jeste njena potpuna sloboda. Takva postaje tek kada je tijelo pusti, u onaj svijet gdje pripada.

Smrt, destruktivnost, radost

Niko neće izbjeći smrt. Takva nam je svima sudbina. Može nas često dovesti do depresivnih misli, ali uzalud se zamaramo, ne možemo ništa promijeniti, samo možemo sebi uništiti raspoloženje. Filosofima je nekada život bio priprema za smrt. Kao i samom Sokratu. On joj je poletio u zagrljaj, jer je znao da je spreman za taj trenutak. Nas ne brine sama smrt, niti je ikada ona sama po sebi bila problem. Nas muči ono nepoznato, a smrt i jeste svojevrsni skok u nepoznato. To ne znači da nas čeka nešto loše. Naprotiv, ako dostižemo potpunu slobodu za dušu znači da ćemo biti srećniji nego ikada prije. Ona ulazi u svoj dom, tu je sigurna, tu je ono što uistinu jeste. I čemu onda toliki strah? Pa mi smo navikli na jedno stanje, i ono nam se ne mijenja. Ne volimo promjene, rizike. Najbolje je na sigurno igrati. Ali tu svakako nema života, samo splin. Zašto da se prepustimo potpuno nepoznatom svijetu, kad ne možemo biti sigurni u potpunosti da će nam biti dobro, loše, ili nešto treće ako postoji? Nas to baca u očaj. Za samu smrt se ne brinemo. Kada bismo znali tačan odgovor, šta nas očekuje, mnogo bi lakše prelazili tu granicu. Ne bismo toliko odgađali taj sveti trenutak. Prepustili bismo se pripremama, a ne bijegu i što dužem zadržavanju na ovom svijetu. Mnogi danas pričaju da smo destruktivna bića, pogotovo oni koji razmišljaju na malo drugačiji način o smrti. Baš naprotiv. Nema tu ništa destruktivno, to je samo glupost savremenog svijeta, da je sve drugačije vid destrukcije. Možemo mi tu pronaći i radost, samo treba malo pripreme. Duša ne može biti slobodna u ovom svijetu. Ograničena je. Guši se. Traži svoju slobodu, koja nastupa baš u tom trenutku, pa kakav god bio ishod kasnije. Jedino može biti slobodna kada je sama, odvojena od tijela, u svom svijetu, a ovo nije taj svijet. Samo tada, ona može biti istinski srećna. Zato ovaj život i jeste patnja, ali i priprema za krajnju spoznaju.