I kad god čujete za njegovo ime, prvo kreću činjenice. Raznorazne. Godine, porodica, odrastanje, kad se šta zbilo… i sve su to simpatične stvari. Pomalo dosadne, iako svaka činjenica koja ima veze s njim nikako ne može biti dosadna. Sve ja te stvari znam napamet. Sve sam to izučila još davno, pa i u pola noći, onako sanjiva mogu da prepričam Danteov život do najsitnijih detalja. I stihove. One njegove predivne stihove, sladunjave, a opet se ne gadim na njih. Sve znam… možda i previše. I suze sve koje sam ronila uz te stihove, i smijeh, i zaljubljeni dani u raznorazna lica… sve uz Dantea.

Jedan stih, i već si upao u zamku. Nema nazad. Niti želiš nazad. Kao da te Dante hvata za ruku i vodi svojim začaranim svijetom. Naravno prvo kroz pakao. Uz njegove riječi i tu bol bi čovjek preživio. Drži te čvrsto za ruku, i pokazuje. Svakim stihom ti sve više obuzima dušu i prevodi na svoju stranu. Ni pakao ti ne pada teško… A na kraju, ako mu vjeruješ i ako ga pratiš, stigneš do raja. Do Beatriče.

I ta famozna ljubavna priča, o jednom pogledu i vječnoj ljubavi (inspiraciji), u bilo kojem drugom obliku bila bi mi samo neka jeftina čaršijska priča za dokone domaćice. Ako Dante pati, koliko god pogleda da je bilo, treba da pate svi. Da saosjećaju. Jer s njim čovjek i može saosjećati. Drugo je sve dosadno. I svaka ona riječ, onaj stih, sve zbog Beatriče. A možda je nije ni volio, na kraju dana sve je to iluzija u kojoj je živio, ali ta iluzija mu je podarila bezgraničnu inspiraciju. Nama je dala remek djelo. Dala nam je Dantea… čovjeka koji pored svih muka, pada samo kad je Beatriče u pitanju, negdje u daljini kada prolazi ulicom, ili dok hoda njegovim mislima.

Dante se ne čita. Danteu se prepuštate. U potpunosti. Sve ostalo je sitno. Danteu padate u zagrljaj, u suzama. Molite za oprost. Nisu to obične riječi kao što izgleda na prvi pogled. Mnogo je tu iza svakog stiha. I svaki taj stih uvlači vas u svijet, jedan drugačiji. Nema tu običnog čitanja, analiziranja, prihvatanja nekih novih viđenja svijeta. Ono se živi, i tek onda možete reći da ste se prepustili Božanstvenoj komediji. Rijetko ko je navikao na taj način da uživa u riječima. Uglavnom smo natjerani, pa kao nešto čitamo, učimo, analiziramo. Remek djelima oduzimamo živote… Postali smo bezosjećajni. Uz Dantea treba da se plače, da se vrišti, i da se gubi razum…

I svaki korak koji napravite kroz ulice Firence, jednostavno znate. Dišete isti vazduh koji je disao on. Osjećate ga. Tu je. On je uvijek tu. Čak iako nije dobrodošao, čak iako sam prezire sve, i dalje je tu. Nikad neće otići.

Suzama se kupaju korice knjige na kojima je njegovo ime, i sve boli. I ne prestaje. Jer svaki taj korak je korak bliže Beatriče. Bliže ljubavi, bliže vječnosti. I u najcrnjim trenucima, kad sam dodirivala korice te knjige, i shvatala da postoji nešto lijepo što nikada ne nestaje, shvatala sam.

Ono što je Beatriče bila Danteu, Dante je postao meni. Božanstvena komedija je postala vječnost…