Uloga muzike i filma kod savremenog čovjeka

“Kad si se posljednji put stvarno uznemirila?” je možda i najupečatljiviji citat iz kultnog romana “Farenhajt 451”. Iako nam je ranije bio tema, sada ćemo krenuti u drugom pravcu. Krenućemo ka uznemiravanju.

Koliko puta se uznemirite u toku dana? Ovo se ne odnosi na uznemiravanje u smislu proganjanja, nerviranja i slično. Već na “ono uznemiravanje”, kada vam duša treperi, drhti. Kad ne da da spavate, a ipak osjećate natprirodnu ljepotu, koja se samo povremeno prikazuje čovjeku.

Kada ste osjetili riječi? Melodiju? Kada ste ih uistinu osjetili.

U društvu se šepuri shvatanje da je takav vid uznemiravanja nepotreban. Da je bez kvaliteta, bez imalo smisla. Razmislite na trenutak. Da li je uistinu tako?

Ne bih se složila. To uznemiravanje nam je sada potrebnije nego ikad. U Antičkoj Grčkoj su sa nestrpljenjem čekali izvođenje tragedije, zbog katarze koja bi ih vraćala u život. Ovo je naša katarza, koju smo vremenom sklonili i otjerali daleko od sebe, da je se više ni ne sjećamo. Ovo su vremena kad nam je neophodna. Jedino nas ona može vratiti u život.

Koliko dugo agonija traje?

Zašto da se uznemirimo? Zar nije to poenta svih tih disciplina? Da nas ipak, čak i ako nas zabavi, i nasmije, na kraju malo bocne. Da ostavi žaoku u nama koja nam neće dati mira. Zar ne treba da nas natjera da malo mislimo, da shvatimo da postoje i neke drugačije stvari od onih koje su nam dostupne? Čak i oni koji odu na neke događaje gdje se tako posmatra umjetnost, nažalost, uglavnom odu samo da se pokažu da su tu, da bi ih sutradan ostali gledali kao obrazovane ljude, kao elitu. U suštini su samo zavisnici od toga da dobiju odobrenje od ostalih. Njihova suština je praznina, obična praznina. Ni dalje se nisu uznemirili.

Umjetnost i samo umjetnost

Umjetnost nas možda neće izvući iz ekonomske krize. Ali postoji jedna još veća, duhovna kriza, a svi pomalo zapadamo u istu. Umjetnost nas jedina može spasiti od takvog samoubistva čovječanstva. A pitanje je vremena kada ćemo uništiti sve što se stvaralo vijekovima. Niti znamo da cijenimo i čuvamo, niti znamo da stvaramo nešto što će nas uznemiriti. A to treba da umjetnost radi. Da nas okrene za čitav krug, ali nakon toga da naš pogled bude drugačiji, a ne onaj od ranije. Nakon pročitane knjige, treba da suze lijemo, nakon filma isto. Nakon raznih melodija da ne spavamo noćima, jer nas proganjaju. To je pravi osjećaj. To treba da se budi u nama. Ali ne, ipak je lakše da ne mislimo, da bacimo brzi beznačajni pogled koji odmah sklonimo, prije nego što shvatimo bilo šta. Može se desiti da se promjenimo, a niko neće da toliko rizikuje.