I sva čuda ovog svijeta možete naći u jednom imenu. Samo jednom. Vito Acconci. To ime je nosio slavni američki umjetnik, koji je najviše izdomirao u tada popularnoj umjetnosti performansa, iako je veliki doprinos ostavio i na drugim poljima, u književnosti i u arhitekturi.

O takvim imenima bismo trebali slušati bilo gdje. I na kafi u lokalnom kafiću. Ali ih ne čujete. Zato ja često preuzmem odgovornost da ga barem ponekad provučem kroz razgovor. Možda barem nekom ostane urezano u pamćenju.

Poznat je po svojim ekscentričnim performansima, a najpoznatiji je, naravno Seedbed koji je prvi put predstavljen publici 1971. godine u Sonnabend galeriji u Nju Jorku (Sonnabend Gallery New York). Na isti taj performans nas je kasnije podsjetila i Marina Abramović koja je pokušala da ponovo oživi i sam nastup, kao i ono što je sam performans trebalo da predstavlja.

Iako, posmatraćuju njegova djela možemo se uvjeriti da je on prije svega stvarno malo drugačiji, ekscentričan i možda pomalo i lud, ta djela su veoma cijenjena u svijetu umjetnosti. Tačnije to su remek djela, koja za zadatak imaju da ovjekovječe sva čuda prošlog vijeka kada se čovječanstvo upoznavalo sa nepoznatim u svim životnim segmentima, pa tako i u samoj umjetnosti. Oni koji su na svojim leđima nosili umjetnost 20. vijeka bili su istovremeno i čudotvorci sa raznim šiframa, jer „normalnom“ takve ideje ne bi pale na pamet. Tako barem misli običan čovjek, prosječan, nemislilac.

Murinsel

Graz, veoma popularan među našim stanovništvom, što se tiče turizma, šopinga, studiranja, i vjerovatno su svi manje više upoznati sa onim čudnim plavim ostrvcetom na Muri u samom centru grada. Neobičnog, a prije sve interesantnog izgleda, jednostavno mora privući poglede prolaznika. Zainteresovani mogu da vide i unutrašnjost objekta, te popiju kafu, odmore. Iako je i sam objekat neobičnog izgleda ipak od umjetnika kao što je Acconci ne biste očekivali nešto tako „smireno“.

Seedbed

Sjenu na sva druga djela, baca upravo ovaj performans. A zašto je on baš toliko specifičan? Suštinski nije ništa spektakularno, samo pomalo čudno. Pogotovo za jednog prosječnog čovjeka koji podliježe raznim tabuima, dok ih Acconci u samoj galeriji ruši.

Sam performans je trajao tri sedmice, svakog dana po osam časova, kao svako radno vrijeme. On je bio skriven u galeriji i masturbirao dok je naglas govorio o svojim fantazijama. Upravo to je bilo ono što je šokiralo sve prisutne, i čak i nakon završetka performansa spominjanje istog je bilo takođe šokirajuće. Čak i danas kada nekom kažete da je od masturbacije, koju svi krijemo u svoja četiri zida i ne pričamo o tome, jedan čovjek napravio umjetničko djelo, pomalo dobijete čudne poglede. Čak i danas, kada smo se većine tabua oslobodili, i dalje je veoma čudno pričati o takvim stvarima. Tako da nas Acconci šokira i poslije svoje smrti.

Zašto je Seedbed toliko drugačiji?

Zapravo taj performans nije drugačiji od ostalih, niti ništa spektakularniji, samo naša svijest koja se boji neke stvari iskazati tako javno, stvara barijere, te proglašava ljude poput Acconcija luđacima i čudacima, jer su se oni uspjeli osloboditi tih stega. Takođe on je htio da iskaže važnost upotrebe svog vlastitog tijela u performansima, i to ne samo ovom performansu. I naravno generalno u umjetnosti. Ipak prvo treba uvijek da krenemo od sopstvenog tijela. Što da ne? Takođe Marina Abramović je donekle nastavila takvu tradiciju, ne samo zbog obnavljanja upravo ovog performansa, već i zbog ostalih performansa gdje je ugrožavala svoje zdravlje, pa tako i svoj život. A to s druge strane pokazuje koliko su ljudi, iako u nekim područjima zatvoreni, kada ima date dovoljno prostora mogu da iskažu svoju najcrnju stranu, koja je mnogo gora od masturbacije u galeriji i oslobađanja u seksualnom smislu. I baš tu našu tamnu stranu, smo imali prilike vidjeti u prošlom vijeku kroz dva svjetska rata koja su ga obilježila, pa stoga se i razvijaju pomalo neobični umjetnički pravci za jednog prosječnog posmatrača.