Već više od mjesec dana željno smo iščekivali Barbie i onda se taj dan desio. Napokon. Čak je i u jednom malom gradu na Vrbasu euforija pred premijeru bila u roze tonovima. A tek sutradan smo skupljali i oduzimali utiske.
Za dječje oči
Barbie film je apsolutno sve, osim obični dječji film. Jednostavno ne mogu da se ne zapitam, za sve oni koji to tvrde, a pogledali su ga, da li su ikada pogledali ijedan film, ijedan klasik? Da li su ikada razmišljali o onome što gledaju ili je samo prošlo eto onako da se potroše sat, dva, tri?
Ovaj film počinje jednom od najkultnijih scena u filmu ikada, odnosno po uzoru na početnu scenu Kjubrikove Odiseje u svemir. Samo ovdje djevojčice dolaze do spoznaje, a spoznaja/monolit jeste jedna prava pravca Barbie.
Pored aludiranja na Odiseju u svemir, kroz film se provlači mnoštvo poveznica s drugim kultnim filmovima, ali to nije izvedeno samo eto nek se to ubaci radi reda, već s jakom poentom. Sve te scene su ključne u “svojim” filmovima, a tu “ključnost” su donijele i u ovaj. Pa hajde da krenemo od Odiseje, jer je i Gerwigova od nje krenula, zatim Čarobnjak iz Oza, Matriks, Trumanov šou, Roki… I možemo još do sutra. I koliko je možda još poveznica bilo koje niko na prvu nije skontao, ili jednostavno ne primjeti, jer uvijek nam nešto promakne. Zato prva ja, dobre filmove (barem na osnovu svog suda i ukusa), gledam više puta.
Scenografija i svemir roze boje
Da, sve je roze. I da, divno je. Osim kad dođu u realni dosadni svijet, koji je toliko siv u odnosu na ružičasto savršenstvo odakle su pobjegli. Taj jedan kontrast je dovoljan da sve kaže. Bukvalno SVE. Ružičasti svijet se raspada onog trenutka kad se javi pitanje. To je egzistencijalno pitanje života i smrti, ali ne mora uvijek nužno biti baš to pitanje. Ipak ni Barbie nije glupa kao što je uglavnom u mejnstim kulturi predstavljena. Jedna jaka poruka koju film sa sobom nosi jeste i koja je prvobitna ideja postojanja barbike, a koja se odavno negdje zagubila i nestala u komercijalizaciji proizvoda. Barbie uistinu treba da nas motiviše da budemo nešto više, bolje, drugačije, a ne samo plastični prikaz žene onakve kakve drugi žele.
S druge Ken ima sasvim drugi problem, on je onaj vrsta ljudi što smatraju da su vrijedni samo uz odobrenje drugih. Znači Kenu je potrebna psihoterapija, kao i svim Kenovima oko nas.
Možda stvarni život nije obojen u roze, ali itekako treba s vremena na vrijeme da proprimi tu boju. S vremena na vrijeme treba da preuzmemo ono iz nerealnog svijeta i stavimo u ovaj naš sivi, dosadni. Ne zato što volimo da maštamo. Već zato što u tom roze svijetu, žive ideje. A ideje, to i Barbie zna, a i mnogi drugi umni ljudi, nikad ne umiru.
World of plastic
Jednostavno ne mogu da se oduprem porivu da i ovo napišem. Ali… Platonova pećina, jedan koji se zapita, jedan koji ode van pećine u stvarni svijet, jedan koji se vrati da mudrost koju se skupio prenese ostalima koji su slijepi.
Jedna Barbie koja se zapitala u svijetu gdje je svaki dan savršen, i gdje njegovi stanovnici nemaju pojma niti im pada na pamet da postoji nešto drugačije, jedna Barbie koja ode s druge strane u stvarni svijet (i jedan Ken), jedna Barbie koja se vrati i otvara oči onim što je donijela iz stvarnog svijeta. Naravno imamo i jednog Kena koji se vratio nešto prije nje, isto je radio, samo su njegova shvatanja malo drugačije i na svu sreću brzo su prošla.
Sva pitanja današnjice
Film Barbie otvara mnoga društveno-politička pitanja, pitanja ženske uloge u svijetu i društvu, kao i ravnopravnosti, takođe otvara i pitanja samosvjesti, ličnog zadovoljstva, napretka, uspjeha u društvu gdje plivate u moru ajkula. Otvara i mnoga egzistencijalna pitanja, koja počinju s onim da li ikad razmišljamo o smrti? Jer trebalo bi da razmišljamo, i ne, to ne znači nužno nešto negativno. Ali svjesnost da smo ograničeni vremenski i da bi trebalo iskoristiti svaki trenutak malo bolje od identičnog dana, je ipak dragocjena. Često svako od nas mašta o savršenom životu i postavlja to kao cilj. Ali šta i da ga dobijemo? Samo mnogo dosade i identični dani do kraja života. Baš to savršenstvo dovodi do tačke pucanja (barem misleća bića). Tako da budimo srećni što su nam životi rolerkosteri i puni raznih uzbuđenja, pa čak i onih ne baš lijepih stvari. Tako treba da bude.
NeBarbie u Barbie svijetu
Poenta filma se najviše ogleda u Glorijinom monologu šta žena predstavlja u svijetu, i to je možda trenutak i scena koja ostavlja najjači utisak, opisuje ono što proživljavamo svaki dan i pokazuje koliko su nerealna očekivanja svih, ali i nas samih od jedne žene. I da, imamo pravo i da imamo loš dan, da želimo nešto ili ne, i da imamo i celulit. Sve je dozvoljeno, čak i kad društvo to “ne dozvoljava”. Tako da prije nego što krenete u priču kako je ovo još jedan film za djecu, malo razmislite. Jer na kraju krajeva i filmovi za djecu ponekad nose više poruka nego limunade za odrasle.
Leave a Reply